31.03.2007., subota

photo by misko Hoćemo li krenuti?

- 07:08 - Budi (23) - Iskren - #

30.03.2007., petak

Krivi pogled

photo by hipychik Krivi pogled Ona misli da sam suviše pijan i da ništa ne primjećujem. Ali ja vidim sve: alkohol mi je izoštrio čula, nije ih uspavao i sve treperi u meni. Osjećam svaki treptaj njenog oka, mogu namirisati njene želje. Pažljivo je gledam, ali tako da ona to ne primijeti. Stojim za šankom, a ona sjedi tik uz mene, popela se na visoku barsku stolicu i uživa u svom piću. Vidim kako joj se oči cakle, pijana je, znam, a znam da sam i ja pijan, ali nije me briga. Pobjegli smo iz stana u kojem živimo, jer nismo više mogli podnijeti pritisak zidova, koji su se počeli pomicati prema nama, prijeteći nam. Znojio sam se, želja za pićem je u meni rasla i rasla i konačno sam oko deset sati, a bilo je jutro, popustio. - Idemo popiti nešto - rekao sam joj. - Inače ću poludjeti. - Vidim. - Što vidiš? - Nagnuo sam se prema njoj: ne smiješ im popuštati, dušu će ti izvući iz grudiju, popustiš li samo malo, samo na tren, ne smiješ popuštati. - Što vidiš, prokleta bila? - Ma ne ljuti se - zamolila je Zdravka oborivši pogled, a smeđa joj i duga kosa sakrila oči od mog radoznalog pogleda. - Vidim da ti je teško. I meni je. Sinoć si previše popio. Previše je to pića bilo nakon godina nepijenja. Ti si ... - Što sam ja? - zarežao sam na nju prekidajući je. - Zar samo ja pijem u ovoj kući? Koliko si se puta nalila, dok mene nije bilo? - Što sam mogla raditi bez tebe? - upitala je, a smeđe joj oči potamnile sjetivši se usamljeničkih proteklih godina, koje sam proveo u zatvoru: a možda, ne možda, nego sigurno misli da je njoj bilo teže nego meni. - Jesam, podnapila sam se ponekad. - Ponekad? - podrugljivo sam upitao. Sad već satima sjedimo i pijemo i nikako ne mogu zaboraviti. Prokletinja mi ruje u glavi, usadila se poput crva, pa rovari i rovari. Taman počnemo razgovarati o nečemu zanimljivom, a meni bljesne: nisam mogao! I ode raspoloženje u vražju mater! Jer jučer nisam mogao, prvi put u životu. Pustili me iz zatvora u devet ujutro i izjurio sam vani, u slobodu, na sunce i sa prometne ulice pravo u birtiju. Piće mi je bilo i te kako potrebno. Poslije višegodišnje suše, grlo mi se pretvorilo u Saharu. Nakon nekoliko pića, kad sam počeo osjećati treperavu toplinu u stomaku, prijatno brujanje u glavi, vrućinu na čelu, pozvao sam telefonom Zdravku. - Pa gdje si? - zakukala je, baš kao što kukaju sve proklete žene na ovom prokletom svijetu. - Čekam te od ranog jutra, jelo ti se hladi ... - Zaveži! - prekinuo sam je, ali nisam bio ljut: u mislima sam je već svlačio i uživao u njenom tijelu. - Sad dolazim! Spustio sam slušalicu, zahvalio na upotrijebi telefona, platio i izjurio i za čas sam već bio kući, ako se kućom može nazvati ćumez koji dijelim sa Zdravkom. Kuhinjica i mala sobica u potkrovlju. Ništa više. Bez luksuza, ako se ne računa TV u boji. Otvorila mi je vrata, prepoznavši mi korake na drvenim i škripavim stepenicama, jer kuća je sagrađena valjda prije milijun godina i koraci odzvanjaju između starih i ispucanih zidova. Zgrabio sam je oko struka i gurnuo je na krevet i ... ništa. Nekoliko trenutaka nisam vjerovao da mi se to događa, a zatim sam poluglasno opsovao, navukao traperice i sjeo za stol u maloj kuhinji. - Daj rakiju! - zapovjedio sam. - Pričaj, kako ti je bilo? I dok je ona pričala, u stvari kukala, kako joj je bilo teško, baš kao da je ona bila u ćorci, a ne ja, pijuckao sam rakiju, pušio i gledao je i čudio se nedostatku želje. A u zatvoru, u onim crnim i besanim noćima, ni o čemu drugom nisam ni mislio. A sad ovo ... Evo je, opet baca pogled prema onom tipu, koji visi na drugom kraju šanka, nagnut nad svojim pivom. Kučka! Misli da ništa ne vidim. Da sam slijep. Već peca drugog jer misli ... misao mi još nije ni sazrjela, a ruka mi je već poletjela. Zviznuo sam je po nacerenoj pijanoj njuški i uživao u zvuku šamara, a još više u njenom iznenađenom licu. - Zašto, Brane?! - vrisne ona, pokušavajući ustati sa poda na koji se stropoštala. - Što ti je? - Šuti kučko! - urlam joj u lice, pomažući joj ustati, ali samo zbog toga da je mogu bolje tresnuti. - Misliš li da sam slijep pored očiju? - Nemoj, Brane, molim te ... Pogađam je u nos i krv brizne, riječ joj se prekida i ponovo pada, polako, kao na usporenom filmu. Uživam u prizoru. Još sam jak! Nije me zatvor dotukao: imam snagu, nisam klonuo. Ne dam da me zajebava jedna obična kučka. - Zašto, Brane? - pita ona sa poda, uplakana i umrljana, krv joj se cijedi niz lice. - Gledaš ga, kučko! - režim na nju. - Nemoj misliti da ne vidim! Sve ja vidim i sve znam. Valjala si se sa drugim dok mene nije bilo. Priznaj kučko! - Nisam, Brane, kunem se! Laže, kučka, znam! I udaram, a Zdravka jeca, plače i puže podom, ali ne može umaći udarcima mojih nogu. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (48) - Iskren - #

29.03.2007., četvrtak

photo by misko Volim jutarnje razgibavanje. A vi?

- 07:21 - Budi (21) - Iskren - #

28.03.2007., srijeda

Prozni krimi izazov

- 20:28 - Budi (19) - Iskren - #

photo by misko Prisvojila sam zeku!

- 06:25 - Budi (26) - Iskren - #

27.03.2007., utorak

Hvala vam!

photo by T Mislim kako je najbolje da svima odgovorim odjednom. Ugodno sam iznenađen vašim komentarima, koji su me doslovce raspekmezili. Svima mnogo zahvaljujem na čestitkama: osjećam kao da ste postali moja velika obitelj. Lijepo vas sve pozdravljaju Lori i misko! HVALA VAM!

- 06:25 - Budi (26) - Iskren - #

26.03.2007., ponedjeljak

photo by misko Moram mu udovoljiti i strpljivo pozirati: danas mu je rođendan!

- 07:21 - Budi (36) - Iskren - #

25.03.2007., nedjelja

photo by misko Pseća nirvana ...

- 07:01 - Budi (38) - Iskren - #

24.03.2007., subota

U tami

photo by 200574123923Unknown_315200550136PM641 U tami … Večeras ću naći put Do užitka tvog Naposljetku i svog U tami … Dodir nježan Odgovor vlažan U tami … Drhtava tijela Želje strasne Bujica uživanja Raste ... raste U tami … Nošeni nježno Plimom slasti Na vrhu vala Putujemo U tami … Na splavi strasti Zagrljeni! Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (28) - Iskren - #

23.03.2007., petak

photo by misko Moj me Misko dao klonirati ... Da mu bolje čuvamo trenirku, dok on trči!

- 07:37 - Budi (23) - Iskren - #

22.03.2007., četvrtak

Otimač

photo by erotika_006_pozadine.net. Otimam ti san Grleći te Na izvoru Strasti tvoje Žedno pijem Kapljice strasti Strastveno skupljam Poput škrtca Zaključavam ih u sjećanju Hranim se tobom Uvijek gladan Žedan neprestano Jedem i pijem Pomamno Tebe! Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 17:30 - Budi (20) - Iskren - #

photo by misko Ostala mi mrvica na vrhu nosa ...

- 07:08 - Budi (16) - Iskren - #

21.03.2007., srijeda

Proslava

photo by yanko Proslava Priznajem da beskrajno uživam. A zašto i ne bih? Proslava je organizirana meni u čast! Ponosim se time! Uživam. I to ne krijem. Bacam ponosne poglede prema Antoniji, svojoj ženi: visoka, duge plave kose koja joj se prosipa niz gola leđa, privlači poglede muškaraca. Utegnuta u crnu svečanu i kratku haljinu, predivne joj noge dolaze do izražaja. Gledam u te dobro mi znane noge i zamišljam ... - Uživaš? - Lagani udarac u rame, prekida mi sanjarenje. - Tvojih pet minuta slave, mladiću. Ponosim se tobom! Moj šef, gazda. Vlasnik građevinske tvrtke kojoj sam pribavio posao snova, mukotrpnim pregovaranjem i nebrojenim smicalicama, sve sam upotrijebio čega god sam se sjetio, svaki trik sam izvukao, ne bi li dobio ovaj toliko željeni posao, milijunski, ogroman korak u mojoj karijeri, nakon čega su me konačno počeli gledati sa poštovanjem. Prije toga, za većinu sam njih bio neprimjetni četrdesetogodišnjak, kratke i smeđe kose, neupadljiv po svemu, osim po svojoj visini. Sad su svi odjednom zurili u mene: uspio sam u onome u čemu nitko od njih nije uspio! A svi su to žarko željeli! - I trebaš uživati! - nastavlja moj gazda. - Sa ovim si poslom uskočio među velike, još malo pa i najveće ribe. - Hvala - smjerno kažem. - Ne, ne ... - odgovara on i vrti glavom. - Tebi hvala! Smiješim se i slušam ga. Kad će progovoriti o onom glavnom? O onom što me najviše zanima? Hvatam pospani i nezainteresirani pogled Antonije na sebi. Vidim joj po očima da zna o čemu razgovaram. - Čuj - tiho reče gazda, vlasnik tvrtke za koju radim već više od petnaest godina, svaki dan po dvanaest sati, subotom i nedjeljom, svakim praznikom - naredio sam da ti provizija legne na račun kojeg si mi broj dao. Prekosutra će biti sve uređeno. Klimam glavom, smiješim se i ništa ne govorim: ne želim se zaletjeti, ne smijem se zaletjeti. Suzdržljivost. Ona je uvijek na cijeni u ovakvim delikatnim prilikama. Suzdržljivost. - Deset posto! - kaže vlasnik tvrtke konačno i isprsi se ispred mene. - Jesi li zadovoljan? Zadovoljan? Pa to je ... u glavi mi se zavrti. Sad imam lovu! Konačno je imam. Prvi put u životu. Do sada sam uvijek dobivao sitniš, samo sitniš, uvijek sitniš. - Povedi svoju ljupku suprugu na neko lijepo putovanje - nastavlja on povremeno otpijajući šampanjac iz visoke i uske čaše, pomalo nespretno. - Zaslužuješ odmor. Oboje zaslužujete odmor. Bilo bi lijepo da to i Antonija čuje. Već me dvije godine upravo opsjeda odmorom, kojeg si nisam mogao priuštiti. Čak i prijeti. Jednom je ispred Nete, naše desetogodišnje kćerke izazvala pravu veliku i ružnu svađu oko toga. Iznenadio sam se: nije to u stilu Antonije. Uvijek suzdržana, pažljiva, tiha, odmjerenost joj je bila usađena u samu njenu srž. A sad odjednom ... Sad je tome kraj. Kad joj kažem ... - Idem joj reći - kažem svome sugovorniku, a on se nasmiješi, klimne i napusti me gotovo istog trena. Tankoćutno ponašanje. Polazim prema mjestu gdje je do malo prije stajala Antonija. Sad je nema, ne vidim je. Probijam se kroz gužvu poznanika i mnogih nepoznatih, koji su došli na prijem. Poslovni partneri, njihovi poznanici, poznanici poznanika ... Mnogi mi se smiješe i klimaju odobravajuće. Svi piju i komešaju se. Razgovaraju, razgovaraju, razgovaraju. U pozadini glazba, nekoliko parova pleše tijesno priljubljeni jedno uz drugo. Nema Antonije. Zatim mi sine: sigurno joj je dosadila gužva, pa se iskrala u hodnik ogromne zgrade u kojoj naša tvrtka ima svoje prostorije na trećem katu. Često to čini, u ovakvim prilikama. Tvrdi da je nakon nekog vremena u ljudskoj gužvi zaboli glava. Još su dva kata iznad prostorija naše tvrtke i sad, kad izlazim u hodnik visokih, jako visokih stropova, začujem neko komešanje iznad sebe. U prvi mah ne obraćam pažnju na to, ali zatim kroz prazninu hodnika doleprša do mene smijeh. Poznajem taj smijeh. Ukočim se na mjestu, gotovo i ne dišem. Osluškujem, čula su mi drhtavo napeto. Evo, ponovo smijeh, prigušen, neobuzdan, nabijen strašću. Znam kad se Antonija tako smije: za vrijeme ljubavne igre. Sa kojim je? Kojeg je odabrala? Od kada se tako ponaša? Sigurno joj nije prvi put. Koliko dugo već ... pitanja mi se nameću, odgovore naslućujem, dok osluškujem šumove odjeće, dahtanje, stenjanje i konačno se odlučim i pogledam u vis. Slap njene plave kose njiše se prema meni, dok se Antonija rukama čvrsto drži za rukohvat, nagnuta nad četverokatnu dubinu, a iza nje, pozadi nje, stoji on, drži je za bokove, haljinu joj zadigao i zabija se u nju, a njena kosa se njiše i njiše. Njihalo strasti. I moje boli. I baš kad zaželim glasno kriknuti, Antonija otvara oči i naši se pogledi sretnu. Čvrsto se upija pogledom u moj pogled i ne pušta me, baš kao što ne pušta ni svog mužjaka, koji bjesomučno dašće pozadi nje: njišu se i dalje u strasti, dok ih gledam, a Antonija zna da ih gledam, vidi da ih gledam. Dugi se trenutak ona i ja netremice gledamo i u njenim očima čitam samo jedno: prezir. Duboki prezir. Okrećem se i vraćam prijemu koji je organiziran meni u čast. - Zašto? - pitam je. Šuti. Sjedi do mene u kolima, dok se u hladnoj noći vraćamo kući nakon prijema, blizu je jedan iza ponoći, novi dan počinje. Novi dan u kojem sam mislio biti sretan. Mislio sam da je taj dan moj vrhunac. A u što se pretvorio? U noćnu moru! Kojoj nema kraja, barem ga ja ne vidim. - Hoćeš li progovoriti? Šuti i dalje. Šuti i šalje mi svoje neprijateljstvo, koje se smjestilo između nas. Više i nismo mi, sad smo ona i ja. Kad smo prestali biti mi? I zašto nisam ništa primijetio? Ono na stubištu nije joj bilo prvi put, siguran sam. Suviše je to vješto izvela, suviše ... sjećanje boli … vrijeđa … - Nema se što reći - progovara ona konačno, moja Antonija koja je postala svačija. - Zašto, Antonija? - pitam je i zaustavljam kola: crveno oko semafora, poput oka kiklopa svijetli u noći. - Sve sam ti pružio! - Osim sebe! - odsiječe Antonija. - Molim? - pitam jer ne vjerujem vlastitom sluhu. - Hoćeš li to ponoviti, molim. - Čuo si me - mirno odgovori ona. - Nema potrebe za ponavljanjem. Stara je to priča, stara kao i svijet. - Kako to misliš? - Posao ti je postao važniji od mene - reče ona u tamu, ne okrećući glavu. - Eto kako. - Ali, Antonija! - uzvikujem i odbijam shvatiti. - Za nas sam radio. Za nas! Ne za sebe. - To jednostavno nije istina i ti to znaš. Prestao si živjeti sa mnom, disati sa mnom, prestao si misliti na mene. Sve si ... - To nije istina! - prekidam je. - Nije? - Okrene glavu nalijevo i pogleda me hladno pravo u oči: zadrhtim od njenog pogleda. - Kad si posljednji put vodio ljubav sa mnom? Šutim. Napeto razmišljam. Kad? Kad je to bilo, do vraga? Pa moram se toga sjetiti. Jednostavno moram ... - Eto, vidiš - umorno reče Antonija. - Svojom si šutnjom sve rekao. Više ništa nije potrebno reći. Iznenada otvaram oči, budim se i zurim u mrak. Bacam pogled prema satu, čije crvene brojke vrište nečujno u noći: 3: 40. Što me je probudilo? Ne znam. Ostatak smo se vremena šuteći vozili, u ledenoj tišini. U liftu, vozeći se na osmi kat, stajali smo jedno pored drugog poput dvoje stranaca, koji su se slučajno sreli u noći. Istuširali, svaki posebno. Nekad smo se tuširali zajedno. Nekad ... Nekad smo se neprestano smijali. Nekad ... Prestajem mučiti samog sebe sjećanjima i okrećem se na Antonijinu stranu, da je dotaknem, probudim, razgovaram sa njom. Pa ne možemo ovako nastaviti do vijeka ... Ruka mi napipa prazninu. Nema Antonije. Upalim noćnu svjetiljku i odmah ustajem: odjednom mi postalo hladno, jako hladno, ledeno hladno. Tresem se i gledam u širom otvorena balkonska vrata. A bila su samo pritvorena, radi svježeg zraka. U sobi je ledeno i bijela se zavjesa sablasno i nečujno njiše. Drhteći prilazim balkonskim vratima i zatvaram ih: nije ništa toplije. Krećem mračnim hodnikom prema kuhinji: sigurno je tamo. Ali u kuhinji nema svjetlosti. Pa gdje je? Noć koja je započela proslavom i trebala biti noć za sjećanje, polako se pretvara u noćnu moru. Osjećam strah, dok odlazim u kupaonicu. Nema je. Možda je kod Nete? Ponekad, kad mala sanja nešto ružno, Antonija iz našeg kreveta prijeđe u Netin, uski dječji krevet. Sigurno je tamo. Obje mirno spavaju čvrsto zagrljene. Ali nije. U mraku zurim u svilene uvojke svoje djevojčice, koja mirno spava, ne sluteći ništa. Tiho se okrećem i napuštam kćerkinu sobu: neka mirno spava. U kuhinji pijem vodu i dok pijem, sjetim se širom otvorenih balkonskih vrata koja su zjapila prema crnoj noći, dok ih nisam zatvorio. I odjednom znam gdje je Antonija. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:01 - Budi (33) - Iskren - #

20.03.2007., utorak

photo by misko Još sam pospana ...

- 07:45 - Budi (32) - Iskren - #

19.03.2007., ponedjeljak

photo by misko Volim se dotjerivati ...

- 07:13 - Budi (31) - Iskren - #

18.03.2007., nedjelja

Savršena večer

photo by danderson107 Savršena večer Bacam još jedan pogled na savršeno prostrt stol. Sve je OK. Ne vidim ni jednu jedinu greščicu. Sve je upravo savršeno i počinjem se ponosno osmjehivati, kad odjednom shvatim, kako nešto nedostaje, nešto što ne smije nedostajati. Ne na prvoj zajedničkoj večeri sa njom i to u mom stanu. Večeri od koje mnogo očekujem. Koja mora biti savršena! - Cvijeće! - izgovaram glasno i ljutito se ugrizem za usnicu. - Do vraga! Cvijeće sam zaboravio, glupa konjina! Bacam pogled na sat. Lilijana dolazi u sedam, a sad je pet sati i dvadeset minuta. Imam vremena nabaviti cvijeće, moram nabaviti cvijeće. Ima jedna mala cvjećarna u blizini, niti petnaest minuta ubrzanog hoda udaljena i mogu bez žurbe stići, nabaviti prokleto cvijeće i vratiti se, na miru se istuširati ... Naglo se odlučujem, pa se udaljim od svečano prostrtog stola i odlazim u spavaću sobu presvući se. Kuhao sam u starim trapericama i staroj majici odsječenih rukava i ne mogu takav na ulicu. Svlačim traperice i upravo u tom trenutku zvoni mobitel. Balansirajući na jednoj nozi, čitam ime pozivatelja i javljam se. - Reci brzo, Ivane - govorim u aparat. - Nazvao si me u trenutku kad se gadno žurim. - A zašto? - pita on mirno, ne mareći za uzrujanost u mom glasu. - Reci što imaš i pusti me na miru! - režim na njega. - Na koju Miru? – pita on i smije se. I ja se počinjem smijati: ne mogu ga se na taj način riješiti, pa popuštam i postajem ljubazan. - Daj, molim te ... Zbilja sam zauzet ... - Čekaš Lilijanu? Zabezeknuto šutim. Nikome nisam ni pisnuo o svom uspjehu. Lilijana je nedostižna svima i svi dašću i plaze jezike, kad Lilijana u svojoj punoj ljepoti prolazi pored njih. Ali ja sam uspio. Tamo gdje ostali nisu. Pristala je doći kod mene na večeru, a poslije večere ... i nikome nisam ni zucnuo o svojoj pobjedi, o uspjehu. Od kuda Ivan zna za večerašnji dolazak Lilijane u moj zagrljaj? - O čemu govoriš? - uzvraćam mirno: već sam se pribrao. - Zaboravi ljepoticu Lilijanu - mirno reče Ivan - i pridrži nam se. Čitavo društvo odlazi večeras u onaj novootvoreni lokal. Čuli smo da je zabava bogovska u njemu i da ima ... - Čuj, Ivane - prekidam ga. - Ne ljuti se, prijatelju, ali zbilja nemam vremena razgovarati. - Znači ne ideš sa nama na pijanku? - Ne idem. - Dobro - kaže Ivan i smije se. - Čekaj Lilijanu i nadaj se valjanju! Lud ti provod želim. Prekidam vezu, bacam mobitel na krevet i dovršavam oblačenje. Jurim iz stana i grabim po nekoliko stepenica, spuštajući se sa sedmog kata: nemam strpljenja čekati lift. I na prizemlju, tik do ulaznih vrata, poskliznem se i padnem. Nije mi ništa i odmah ustajem, ali kad se uspravljam, shvatim da me lijevi gležanj nesnosno boli. Gledam ga u nevjerici: skroz je iskrivljen i strši u nemogućem položaju. Počinjem tiho psovati kroz zube. Jesam li slomio nogu? Ili je samo uganuće? Samo?! Bogamu, a Lilijana … - Jeste li dobro? - pita me klinac iz zgrade, visok i mršav trinaestogodišnjak, a cigareta mu ruci. - Ne znam - kažem. - Sad ću vidjeti. Pokušavam hodati, ali bol me prisiljava na mirovanje. Jedva susprežem jauk i pogledom oko sebe tražim pomoć. - Ima doktor na petnaestom katu - kaže klinac. - Vodi me k njemu! - odlučim se naglo. - Pomozi mi do lifta! - A oće li biti nešto za mene? - pita klinac i duboko uvlači dim, pa ga sa uživanjem ispušta pravo meni u lice. - Vodi me k njemu, a zatim mi otrči kupiti ruže i dobiti ćeš toliko love, da ćeš moći kupiti šteku tog otrova kojeg toliko voliš - kažem mu. - Važi, šefe! - odgovori on sretno se iscerivši i prilazi mi, pa se naslanjam na njegovo rame i uz njegovu pomoć šepam prema liftu, uz bol koja postaje sve jača i jača. Pet je minuta do sedam. Pet minuta prije nego što Lilijana treba stići. A klinca sa ružama nema. Noga mi je umotana, utegnuta i visoko podignuta. Srećom nije slomljena, ali dobri mi susjed doktor zabranio hodanje: uganuće je prilično teško i proći će nekoliko dana, prije nego što budem mogao hodati. - Evo vam ovaj štap - rekao mi je u svom stanu, prije nego što će me napola odnijeti u moj stan, pomažući mi pri skakutanju na jednoj nozi. - Neka vam se nađe pri ruci ovih nekoliko dana. Poslije mi ga vratite: pripadao je mom ocu. Gledam sad u taj štap i proklinjem svoju sudbinu, kad zvonce odjekne na vratima. Lilijana ili klinac sa ružama? - Ulazi! - vičem poput luđaka. Klinac je. Nosi buket ruža u jednoj i neizbježnu cigaretu u drugoj ruci. I smije se, uvijek se smije. Mora da se ludo zabavlja gledajući me bespomoćnog. - Gdje ću sa ovim? - Molim te, stavi ih u vazu, nalij vode u nju i stavi je na sredinu stola. - Aha! - kaže on i učini točno tako, brzo i spretno. - Čekate neku, je li? - Ne tiče te se, balavac jedan! - ljutito kažem i pružam mu obećani novac. - Evo i nestani! - Da navratim sutra? - pita on, nadajući se budućoj zaradi. - Možda vam treba donijeti novine ili ... - Dogovoreno - prihvaćam ponudu, iako u prvi mah želim odbiti. - A sad briši! Klinac nestaje. Uz pomoć štapa prilazim stolu, sjedam i nalijevam si poprilično žestice: osjećam potrebu za toplinom alkohola. Otpijam i osjećam prijatnu toplinu kako se širi mojim tijelom i upravo u trenutku početka uživanja i opuštanja, zazvoni mobitel. - Žao mi je - ispali istog časa kad se javim Lilijana - ali nešto mi je iskrslo i ne mogu doći. Veza se prekida. Sa nevjericom buljim u malu i crnu spravu u svojoj ruci. Zovem Lilijanu. Zovem ponovo. Čekam ... i shvaćam: isključila je mobitel! U što se pretvorila večer koja je trebala biti savršena? Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (40) - Iskren - #

17.03.2007., subota

photo by T Sram te bilo!

- 08:18 - Budi (22) - Iskren - #

16.03.2007., petak

photo by T Da vas bolje vidim ... Poruka svima iz Rijeke: nasli smo malu crnu kujicu ostavljenu na cesti, veterinar kaze da je zdrava i oko 3-4mj stara,mjesanac labradora i neceg manjeg,jako umiljata i socijalizirana... ako netko ima uvjete i zelju da je uzme nek se javi na tel 051 551 022 (kod sase i anke) hvala hvala kaže naša blogerica viola says Hvala svima na pažnji!

- 06:36 - Budi (29) - Iskren - #

15.03.2007., četvrtak

Povlačenje

photo by nutzito Povlačenje Nije uvjerena u istinitost Đanijevih riječi, ne može vjerovati, ne više. Potrebno je malo više od pukih riječi. Mnogo više ... - Ne vjeruješ mi - reče on potišteno, oborivši glavu. - Ne vjerujem ti - reče Mirna. - Žao mi, ali ne mogu. Već si to i previše puta rekao i uvijek si me slagao. Ne mogu više vjerovati. Žao mi je, Đani, ali ne mogu i gotovo. - A kad bih te uvjerio u istinitost svojih riječi? - upita je on i posegnu rukom u džep sakoa. - Vidi ... Mirna se uplaši: sjeti se kako je jednom, ima tome više od dvije godine, istim pokretom izvukao pištolj i uperio ga u lice nekom Mirni nepoznatom tipu, ali kojeg je Đani očito poznavao. Ovog puta Đani iz džepa izvuče samo plavu omotnicu, nije bilo pištolja ... ovaj put. Ali je strah u Mirni i dalje tinjao, pritajen i lagan, neumoljivo prisutan. Uvijek prisutan. - Što je to? - upita ga. - Dokaz da ovaj put ne lažem! - odgovori odlučno Đani, a tamne mu oči postanu još tamnije. - Dokaz? - Mirna znatiželjno pruži ruku. - Kakav dokaz? - Zapisnik - odgovori Đani. - Zapisnik? - Mirna upita ne shvaćajući, a zatim, kad shvati, oči joj, velike i plave, postanu ogromne. - Oh, Đani, zar si to učinio? - Jesam! - odgovori on odlučno i klimnuvši. - Ali uvijek si govorio ... - Znam što sam govorio - prekine je on. - Čitav sam svoj život prezirao cinkere, ali eto, postao sam i sam jedan od njih. Radi tebe. Radi nas. Ovo je jedini način da raskrstim sa prošlim životom. I jedini način da te zadržim. Da počnem novi život. A to želim više od svega. Početi novi život sa tobom. Otiđimo negdje, bilo gdje, nije važno, samo da se maknemo iz ovog grada. Da otiđemo negdje gdje nas nitko ne poznaje, u sasvim novu sredinu i stvorimo nova poznanstva, nove prijatelje, novi život, naš život i da ... Riječi su nagovaranja tekle tiho žuboreći, dok su ljudi oko njih ispijali svoja pića, razgovarajući, smijući se, ni ne sluteći malu dramu koja se odvija za obližnjim stolom, za kojim sjedi privlačni par tridesetih godina, uredni, suzdržani, tihi. Mirna ga sluša i priznaje samoj sebi kako ga i dalje voli, ali ... kad ne bi bilo tog "ali" ... zna da je njen Đani diler, zna i koliko je taj posao opasan i ozloglašen, ali zna i to, da usprkos svemu tome, u njenoj utrobi nešto zadrhti kad njen Đani progovori i ona prestaje biti tridesetogodišnja mlada žena, jednostavno se pretvorivši u zaljubljenu šiparicu. Koliko je puta već prijetila odlaskom? Ni jednom nije to učinila. Bilo je dovoljno da Đani dođe do nje, pogleda je svojim tamnim i prodornim pogledom, a Mirna bi osjetila slabost u koljenima i popuštala ... još ovaj put, samo ovaj put, govorila bi samoj sebi, mrzeći i prezirući sebe zbog svoje slabosti, zbog svoje ljubavi, bezumne strasti koja bi je zahvaćala na svaki, ma koliko bezazlen bio, Đanijev dodir. Je li sad iskren? Končano? Hoće li okrenuti novi list? Da mu povjeruje? Posluša ga? Ostavi sve što ima, roditelje, dobar posao, prijatelje i otiđe sa njim u ... gdje? ... ma nije ni važno. Želi biti sa njim, sada zna, samo sa njim i sa ni jednim drugim. I ništa drugo nije važno. Samo oni, Đani i ona, njih dvoje i njihova ljubav! Do vraga sve ostalo! Mora pokušati biti sretna, duguje to sebi. Sa Đanijem je sedam dugih godina, koje su, paradoksalno, u hipu protutnjale, jer uvijek se sa Đanijem i oko njega nešto uzbudljivo događalo i za tih sedam godina ni jednom nije pogledala drugog muškarca. Uzbudljiv život. A sad joj nudi ono što joj zbilja treba: miran život. - Prestani - meko reče Mirna i položi ruku na njegovu, gledajući ga suznih očiju, jer Đani je i dalje govorio, tiho, sugestivno, moleći, a opet snažno. - Nemoj se više mučiti. Naravno da idem sa tobom. Zar mogu nešto drugo izabrati? Osmjeh mu preleti ozbiljnim i napetim licem, mahne rukom skrećući na sebe pažnju konobarice, pa izvadi krupnu novčanicu i položi je na stol. - Povlačim se, mala - reče joj Đani uzbuđeno. - Povlačim! Iz čitavog tog posla iz čitave te lude zbrke. - Šuti, molim te - moli ga ona, sretna, sretna, da sretnija ne može biti. - Idemo, mala - reče hvatajući Mirnu za ruku. - Idemo odavde, vodim te na pravo mjesto, dostojno naše proslave! - Ne treba mi ... - poče Mirna, ali se Đani sagne i ovlaš je poljubi, zatvorivši joj usne svojima. Drhteći poput šiparice nakon svog prvog doživljenog poljupca, Mirna izađe na osunčanu ulicu, zažmiri i okrene se prema Đaniju u namjeru upitati ga nešto, kad je nečija snažna i odlučna ruka nemilosrdno odgurne i Mirna zatetura i jedva se uspije održati na nogama. Hvatajući ravnotežu, mlatarajući rukama, u posljednji se tren uspije pridržati za veliku i kamenu okruglu vazu, u kojoj raste čempres. - Nećeš više cinkati, gade! - prosikta netko pored nje i zatim pucanj odjekne, pa drugi, treći, četvrti ... sve se uskomeša, ljudi vrište, neki zapomažu, ali Mirna ništa od toga ne vidi. Ona vidi samo i jedino svog Đanija, kako krvavog lica i grudima još krvavijim, pada na sivi pločnik koji ga dočeka sivilom, koje počinje polako crvenjeti, baš kao da se pločnik stidi prizora kojemu je prisustvovao. Nije dospjela dočekati svog Đanija rukama koje je očajnički pružila prema njemu i poštedjeti ga posljednjeg udarca. Ruke joj zagrabe u prazno, a krik boli otme joj se iz grudiju i vine visoko prema plavom nebu. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (35) - Iskren - #

14.03.2007., srijeda

photo by T I ja tebe volim, Lori!

- 07:33 - Budi (31) - Iskren - #

13.03.2007., utorak

Za Rusalku

photo by T ... koja je poželjela novu sliku Lori.

- 18:32 - Budi (10) - Iskren - #

Misao

photo by glad2badad Misao Još nitko nikad Misao slobodnu Kopljem laži Uspio ubiti nije A pokušali Silnici su mnogi Mač blješti Visoko se podiže Ali misao neuništiva Uvijek Baš uvijek Iznova se diže I prenosi se Lagano i dugo Vjetrovi misli Povezuju mudre Mač uništava U ime slobodne misli Koja istinita nije Slobodnom ni nazvati se ne smije A misao svjetla Ona prava i jedina Neuništiva se smije Od silnika nametnuta Lažna misao-doktrina Istinom postati hoće Ponekad i mačem Od nevjernika se brani Smrću neistomišljenika se hrani Ponekad misao Poklekne Primiri se tiho Miruje i čeka U mraku straha Neznanja Trenutak svijetli Koji mora doći U kojem misao slobodna Još jednom Ponosno se diže I odgurne Mač laži prijeteći Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (24) - Iskren - #

12.03.2007., ponedjeljak

photo by T Volim te ...

- 10:34 - Budi (29) - Iskren - #

11.03.2007., nedjelja

photo by misko Osluškujem ... bura puše!

- 06:32 - Budi (5) - Iskren - #

10.03.2007., subota

photo by misko Ja bi još spavala ...

- 07:00 - Budi (26) - Iskren - #

09.03.2007., petak

Selina

photo by Charles Henry Ebert (1873-1959) Selina Čula je da dolazi. Nakon gotovo godinu dana, njen će Domagoj posjetiti ovu zabit u kojoj ona, Selina, živi. Danas je dan kad treba stići, navečer, tako je čula. Od njegove tete. - Ej, mala - rekla joj Anđa, Domagojeva teta, kad su se prije nekoliko dana sreli ispred jedine mjesne trgovine. - Sjećaš li se mog Domagoja? Malo ste se družili prošlog ljeta. - Sjećam se - kratko je odgovorila Selina. - Dolazi - obavijestila je Anđa. - Dolazi me posjetiti na nekoliko dana … svoju tetu. Selina se pristojno osmjehnula, još pristojnije klimnula i zamakla za obližnji ugao. Nije željela da Anđa vidi njenu patnju. Sjeća li se njenog nećaka Domagoja? Kako bi ga mogla zaboraviti? Nikad neće zaboraviti onu čarobnu ljetnu noć, šum valova i zvijezde iznad njihovih glava, dok je ležala u Domagojevom naručju, gola, okupana po prvi put u svom mladom životu muškom ljubavlju. Malo ju je boljelo, ali samo malo. Nije je bilo briga: samo da je njenom Domagoju lijepo. Ništa drugo nije važno. Kad je stigao k teti na samom početku ljeta, odmah ga je zapazila i istog se trena zaljubila u njega. Prva ljubav, ljetna ljubav, vruća ljubav. Gledala je u njega, lijepog mladića sjajnog osmjeha i svakim ga danom voljela sve više, ali nikome nije ništa govorila. Uživala je u svojoj tajni. Uživala je u osjećajima koji su bujali u njoj, razbuktavali joj tijelo. I eto, dogodilo se. Na njen šesnaesti rođendan. Sreli su se nekoliko puta i prije, bez naročitog događaja, ali su oči Seline plamtjele žarom koji je Domagoj odmah prepoznao. Sa svojih dvadeset godina i svojom blistavom privlačnošću, Domagoj je već imao poprilično iskustva sa suprotnim spolom. Smatrao se znalcem i odmah je prepoznao pogled Seline, koji ona nije ni pokušala prikriti. Gledala je u njega otvoreno, sa obožavanjem, bez srama, ni ne znajući za drugo. Zar se može gledati drugačije onog kojeg se voli? - Hej, ljepoto! - uputio joj Domagoj prve riječi, a ona zadrhtala od njegovog glasa. - Večeras je fešta na rivi. Bi li išla sa mnom? Potruditi ću se da te dobro zabavim. Pristaješ? - Pristajem - odgovorila je bez krzmanja, a Domagoj se nasmijao, zadovoljno, pobjednički. Dugo se dotjerivala za svoj prvi sastanak, a sve je bilo u djeliću sekunde razbacano u ljetnoj noći, na obali, čitavo njeno pažljivo dotjerivanje, tu, pored mora, gdje ju je Domagoj odveo držeći je za ruku, a ona ga poslušno, bez imalo opiranja, pratila. Udisala je miris njegove kose, dok je on gibajući se ljubavnim ritmom ležao na njoj. Ona se nije micala, nije znala što činiti i zato nije činila ništa. A nebo iznad njih nikada prije nije bilo toliko posuto zvijezdama. A kad se on skinuo sa nje, zadovoljen i opušten, prošaputala je u noć: - Šesnaest. Danas mi je rođendan. Plamen njegovog upaljača, dok je palio cigaretu, bio je Domagojev odgovor. Čeka ga na autobusnoj stanici. Selina se postavila na mjesto, pored kojeg Domagoj mora proći. I mora je vidjeti. Jer ona ga mora pitati zašto? Zašto se čitavo vrijeme nije javio? Ni mobitelom, ni razglednicom. Ništa! Posvemašnji muk. Ne može shvatiti i mora ga pitati. Drhtaj u njenoj nutrini joj najavi Domagojev dolazak. Autobus se pojavi, uspori i zaustavi tik pored Seline. Seline ustukne jedan korak, napeto gledajući u vrata autobusa, koja se otvore i putnici nagrnu van, na svjež proljetni zrak, u toplu večer koja se upravo počela spuštati. Ugleda i njega, Domagoja, ali ... nije sam! Zapanjena, zbunjena, jer na tu mogućnost ni pomislila nije, Selina se povuče još jedan korak, gledajući u svog voljenog, kojemu se dala prošlog ljeta sa punim povjerenjem, kako grli drugu i nježno joj šapuće. Domagoj i djevojka koju grli, prođu tik pored Seline, toliko blizu da Selina namiriše njen parfem i sretne se sa djevojčinim pogledom, uzalud loveći Domagojev pogled: Domagoj je vidio samo drugu. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 06:55 - Budi (17) - Iskren - #

08.03.2007., četvrtak

Isti

photo by shannylee13 Isti Gužva. Neopisiva gužva u autobusu kao i svakog poslijepodneva pri kraju radnog vremena. Ljilja, visoka i svijetlosmeđe kose, mlada žena na polovici puta ka četrdesetoj, namršti se ukliještena između dva školarca, koji su bezobrazno razgovarali međusobno, Ljilji preko ramena. Upravo kad se htjela na njih otresti, jer nije joj ni malo lako stajati u prepunom autobusu, koji se ljulja i trese, a u rukama torbe pune namirnica, koje je nakupovala poslije posla i koje mora donijeti kući i pripremiti ih za večeru, ugleda ruku u zraku kako pozivajući maše, a osmijeh joj ozari lice kad prepozna svoju prijateljicu Ljubu, koja joj domahuje i pokazuje na sjedalo pored sebe, na kojem leži smeđa torba, a koju je Ljuba strateški postavili upravo za ovakve prilike. - Uh! - hukne Ljilja, jedva se nekako probivši kroz sabijenu masu i sjedajući pored prijateljice. - Sva sreća što si me vidjela. - I što sam odmah rezervirala sjedalo - odgovori joj Ljuba, visoka, krupna, snažna vršnjakinja Ljilje, sijevajući zelenim pogledom ispred sebe. - Pogledaj ih, molim te! Guraju se i naguravaju ko stoka! Riječi su se odnosile na grupu učenica i učenika, koji su se naguravali između sebe, razbijajući dosadu svakodnevne vožnje. Buka i cika i udaranje po ramenima. Smijeh. - Nekulturni balavci - šapne Ljilja, nagnuvši se nad samo uho svoje prijateljice. - Što od njih očekivati? Kad ćeš kući? - Kući? U Široki Brijeg? - upita Ljuba. - Idući vikend. Zašto? Ideš i ti? Da te povezemo? - Ne mogu, a rado bih išla. Željna sam svojih. - Mislila sam da ti se sviđa ovdje. - I sviđa - reče odlučno Ljilja. - Ali nigdje nije kao kod kuće. - Nešto ti se dogodilo - sumnjičavo reče Ljuba i zagleda se pažljivo u Ljilju. - Reci mi. - Pa, čula sam nešto - reče Ljilja. - Slučajno. - A što? - Dok sam kuhala kavu šefu - tihim glasom i nagnuvši se prema uhu prijateljice, koja ju je napeto slušala - dvojica su klipana razgovarala u hodniku. Nisu mi vidjeli. Jedan je rekao da su svi Hercegovci isti i da ne pripadaju ovdje. Nazvao nas grabežljivcima. - Ma, hajde, pusti budale - umirujuće reče Ljuba. - Uvijek se o nama pričaju priče. Zavide nam ljudi na snalažljivosti. Svi smo isti, ljudi smo … jedino su neki gluplji od drugih i po tome se razlikujemo. Mi smo pametniji, snalažljiviji od većine. Ovi, koje su slučajno čula, sigurno su glupani. - A drugi je dodao - nastavi Ljilja tiho - kako su svi ti došljaci iz Bosne isti. I ponovio kako ne pripadamo ovdje. - Pa mi smo iz Hercegovine. Nije to isto što i Bosna. - To znamo mi, ali ne oni. Njima je to isto. Svi smo isti: Bosanci! - Kako to isti? - upita Ljuba pogledavši je oštro. - Pa gdje bi nas taj klipan smjestio? - Kaže da je to sve isto: Hrvat, Srbin, Musliman - reče Ljilja još tiše, toliko tiho, da ju je Ljuba jedva čula. - I da nam je mjesto u Bosni i nigdje drugdje. Bosance u Bosnu, govorio je. - Ma je li?! - uzvikne Ljuba, a nekoliko ih ljudi, koji su stajali oko njih, radoznalo pogleda. - Mjesto u Bosni? - Nazvao je to "bosanski lonac". - O, majku mu! - hukne Ljuba zgrožena. - Zar mene zajedno sa muslićima u isti lonac? - Eto, sad znaš - završi izvještaj Ljilja i zavali se u sjedalu: nestalo je potrebe za šaptanjem. - Pokvarili su mi raspoloženje. A petak je. - Ma pusti te majmune! - ljutito prosikta Ljuba. – Nekulturna stoka je to! Što oni znaju? Ništa! Kako može biti isto? Nikada to nije i nikada to neće biti isto! Oni drugi su nekulturni, nepismeni! A ne mi! Čitav svijet to zna! Kako možemo biti isti? Kako? Ljilja ništa ne reče, samo šuti i gleda u prijateljicu čije je široko lice prekrio tamni oblak gnjeva. Ljuba naglo ustane i prosikće: - Ajde, ustaj! Stigli smo! Ovo je naša stanica. Ljilja ustane i propusti Ljubu ispred sebe, osjećajući se zaštićenom zbog širokih ramena njene prijateljice, sapetih u kožnu vindjaknu. Ljuba jurne prema vratima u sredini autobusa, nemilosrdno se probijajući poput tenka kroz srednjoškolce, koji je zapanjeno gledaju. - Miči se! – grmi Ljuba uzrujana do same svoje srži. – Miči se, bando jedna! Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 07:02 - Budi (38) - Iskren - #

07.03.2007., srijeda

Slatka osveta

photo by dovey Slatka osveta Kao i svake večeri već poduži niz godina, otvaram vrata kafića "Pančito" u svom najbližem susjedstvu i kao i uvijek, krećem ravno prema šanku: samo starci piju sjedeći. Sve je isto, a opet, sve je i nekako drugačije. Naginjem se prema dobroj poznanici, crnokosoj Dragici, koja stoji sa druge strane šanka. - Dragice, ljepotice - kažem joj potiho, da samo ona može čuti i primjećujući napete uši gostiju. - Reci ti meni, koji se klinac događa? Jesam li nešto propustio? Što su svi umukli i tako se zabuljili u mene, kao da me do sada nikad nisu vidjeli? - Reći ću ti - kaže Dragica, pa se isto tako naginje sa svoje strane šanka prema meni. - Onaj bradonja, Ljubo, širi neke priče o tebi. - Kakve priče? - Kaže da si peder. - O! - iznenađeno kažem: na sve sam pomišljao, ali ovo zbilja nisam očekivao. - A odakle mu ta ideja? - Možeš ga sam pitati - reče mi Dragica i namigne prema toaletnim prostorijama. - Hvala! - Dajem joj znak da mi natoči piće. - Baš ću to i učiniti. Pijuckam svoje prvo piće te večeri i čekam da se Ljubo pojavi. I evo ga, otvara vrata toaleta jednom rukom, a drugom gladi svoju crnu bradu prošaranu sjedinom. - Hej, Ljubo! - doviknem, a sve se oči u kafiću uprle u mene. - Dođi i popij nešto sa mnom. Trenutak oklijeva, a zatim prilazi. I onako me ne može izbjeći. Gledam ga pažljivo i mirno. - Što ćeš popiti? - pitam. - Konjak. - Daj mu konjak - kažem Dragici, pa se okrećem prema njemu sa čašom u ruci. - Čujem da širiš neke glasine o meni ... Ne odgovara. Tišina se razvlači između nas i ja uživam u njoj. Neka se malo kuha u vlastitom sosu! Miran sam, sasvim miran i neću dozvoliti da me izbaci iz mog mira. - Reci slobodno - mirno i tiho govorim i uživam u tome kako su svi naćulili uši. - Zašto to misliš? Da sam peder? - Pa ... - poče Ljubo oklijevajući, ali ohrabren mojim mirnim držanjem i tihim glasom i počinjući shvaćati kako nikakve gužve neće biti, nastavi sad već sa osmjehom i posprdnim glasom - što drugo da čovjek misli? Nikad te nisu vidjeli sa nekom ženskom. - I zbog toga misliš da sam peder? - Ne mislim tako samo ja - reče Ljubo. - Ima nas više. - I jer vas ima više - kažem ja - uvjereni ste da ste u pravu? - Pa, znamo da dvije susjede trzaju na tebe - reče on sad već sasvim miran i paleći cigaretu. - A ti ni repom da mrdneš. Je li to normalno? - Ne znam. Ti mi reci. - Ja mislim da nije. - Reci, Ljubo – pitam ga mirno i zajedljivo - tvoja žena ti je bila susjeda, prije nego si se oženio sa njom, je li? - Istina - odgovori on. - I kakve veze to sad ima? - Ima i te kakve - kažem mu i gledam ga pravo u crne oči. – Zbog toga što ti je bila susjeda, nisi imao manevarskog prostora i oženio si se njome. Ja svoje žene lovim podalje od kvarta u kojem stanujem. I zato me ne viđaš sa njima. Ali znam da mi ne vjeruješ i nije me briga. Jednog dana ćeš se uvjeriti da nisam peder. - Čekam taj dan! - odbrusi on posprdno. Platim naručeno piće i izađem iz kafića, dok se iza mene čuo iz početka tihi i prigušeni smijeh, a odmah zatim i grohot. Neka se smiju. Polako ... Mjesec dana kasnije, ulazim nakon dugog izbivanja u kafić "Pančito". Točnije, nisam bio od onog dana, kad se vodio razgovor o mojoj seksualnoj orijentaciji. - Daj mi rum - kažem Dragici. Ona nalije dupli rum i stavlja ga ispred mene, iako sam tražio obični. - Ovo je od mene - tiho reče. - Svaka čast! Znači, pročulo se. To sam i mislio. Brbljavac Ljubo izazvao je vraga u meni, koji je mirno spavao. Uopće se nije bilo teško približiti njegovoj gospođi, visokoj crnki na samom pragu četrdesetih. Godinama zanemarivana, gladna pažnje, jer Ljubo više voli piti nego voditi ljubav, doslovno mi se sama bacila u zagrljaj. U Ljubinom i njenom stanu. Sreo sam je u trgovini, tobože slučajno, i inzistirao odnijeti joj tešku torbu do stana. Ispred stana, naravno, pozvala me na kavu, a kad smo se našli u stanu, okrenula se prema meni, isturila grudi i upitala promuklo: - Dakle? Nije mogla čekati. A mene nije trebala nagovarati, pa smo se ševili sve u šesnaest čitavih mjesec dana, a onda sam udesio da nas vide dvojica lokalnih tračera kako odlazimo zajedno u Ljubin stan, dok je on odrađivao svoju smjenu radeći kao električar na održavanju dalekovoda. Znajući što će se dogoditi. Uz čašu, svima su rastrubili i bilo je samo pitanje trenutka, kad će glasina dospjeti do Ljube. Vrata se kafića otvore i Ljubo uđe. Crno i bradato mu lice smrknuto, dok prilazi šanku za kojim jedino ja stojim. Ostali gosti, njih šestorica, sjede za stolovima, po troje za svakim stolom. - Konjak - naruči Ljubo. Dragica natoči konjak, posluži ga, pa se pričini kako ima posla na drugom kraju dugačkog šanka. - Čuo sam nešto - promrsi Ljubo kroz zube. - A što? - upitam glasno. - Da si se spetljao sa mojom ženom. - Ali, Ljubo! - uzviknem i teatralno širim ruke i time privlačim pažnju svih prisutnih. - Odakle ti takva apsurdna ideja? Zar se ne sjećaš? Ja sam peder. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 07:00 - Budi (43) - Iskren - #

06.03.2007., utorak

Neodgojen - uz dvogodišnjicu bloga

photo by giega Čast mi je objaviti kako je danas pune dvije godine od otvaranja bloga "Osvrti". Hvala vam na podršci koju mi pružate svojim komentarima! Najljepše zahvaljujem Poetesi na palačinkama! Lori kaže: "Njam njam!" A za vas, moje čitatelje i prijatelje, evo jedne male i nadam se zabavne priče. Neodgojen Otpuhujući i mrmljajući nešto sebi u bradu, gospođa Ranić, krupna, može se slobodno reći debela gospođa u kasnim četrdesetim, krene prema stubištu. Lift i opet nije radio, upravo je ugledala nalijepljenu cedulju na staklenoj površini, koja je o tome šturo obavještavala. A radio je dok se spuštala! Znači, mora se uspeti na sedmi kat noseći dvije velike kožne torbe, dupkom pune namirnica, koje je upravo kupila u obližnjem marketu. - Bože moj! - promrmlja sebi u bradu, koja joj se tresla od samosažaljenja. - Vući ovo na sedmi kat, dok moja princeza negdje se provodi, a ljenjivac sigurno čita novine i uživa u kavi i cigaretama. Prvi je kat nekako izgurala, ali na drugom, gospođa Ranić odluči se odmoriti. Dok se saginje i pažljivo naslanja prepune torbe na zid, jer ako se prevrnu ... i dok je sagnuta, isturenom stražnjicom gotovo blokiravši prolaz, pored nje strelovito projuri mladić, preskačući po nekoliko stepenica i umalo je ne obori. Ni milimetar ih nije odvajao, kad je projurio pored nje. Osjeti strujanje zraka. - Klipane neodgojeni! - vrisne ona za njim, dok su koraci mladića odjekivali potmulo praznim stubištem i odbijali se od zidova. - Znam tko si! Prepoznala sam te! Drhteći od pravednog gnjeva, začuje podrugljivi smijeh, koji mladić nije uspio suspregnuti i koji se vinuo visoko u nedjeljno jutro. Kipteći od bijesa, a bijesna je u stvari zbog pokvarenog lifta, mladić je tu samo dobrodošao za iskaljivanje njenog bijesa, gospođa Ranić odlučnim pokretima zgrabi i podiže svoje torbe i hrabro, stisnutih usta u tanku crtu koja je odavala njenu ljutinu, nastavi mukotrpno uspinjanje. Odlučila je: pozvoniti će na vrata mladićevog stana, požaliti će se njegovim roditeljima. Stanuju kat ispod nje, na šestom i dok se bude odmarala, moći će se i požaliti. Dvije muhe jednim udarcem. Pomislivši na lice svoje susjede, visoke i vike gospođe Vilan, koja je uvijek samo hladno klimala glavom pri njihovim susretima, koji su se obično događali na ovom istom stubištu, gospođa Ranić osjeti zadovoljstvo: konačno će netko razbiti vječni mir na licu gospođe Vilan, koji kao da ništa ne može pomutiti. Evo, konačno je stigla! Šesti kat! Još jedan ... ali prije toga ... gospođa se Ranić zlurado osmjehne i odlučno postavi torbe uz zid, pa još odlučnije pozvoni na vrata na kojima je kratko pisalo Vilan, bez imena, samo prezime. Neki čudni ljudi. - Vaš me neodgojeni sin - raspali istog trena, kad se vrata konačno otvore, a na njima se pojavi vitka i besprijekorno dotjerana gospođa Vilan - umalo nije oborio na stubištu! Klipan jedan tako me je odgurnuo, da je čudo kako nisam pala. Krasnog ste sina odgojili, ako se o odgoju uopće može govoriti. Bilo bi bolje govoriti o ne-odgoju ... - Polako, draga susjedo - mirno, sabrano reče gospođa Vilan, odlučno podigavši ruku i na taj način ušutkavši rafalnu paljbu svoje susjede. - Sigurna sam da vas moj Alen nije ni dotaknuo ... trknuo je po novine i možda ... - Što možda? - vrisne gospođa Ranić. - Nema možda! Gurnuo me je. Neodgojeni divljak! A ne bih se ni začudila da je pijan! Ili drogiran! Tko zna gdje i kako je proveo noć! Projurio je pored mene ko neki luđak, oči su mu divlje sjale ... - Smirite se, molim vas - tiho joj govori gospođa Vilan i neugodno se okreće i osluškuje šumove koji dopiru iz stana, a njen tihi glas raspaljuje još više njenu susjedu. - Ponaša se ko kriminalac - nastavi gospođa Ranić: sad je već ušla u petu brzinu i ništa je više nije moglo zaustaviti. - Vidim ja kad se on vraća kući i kakav se vraća! Neodgojeni je kli ... Nedovršenu rečenica ostane visjeti u zraku, a donja se vilica gospođe Ranić objesi u neizmjernom čuđenju, jer ugledala je prizor koji nije mogao biti stvaran. Sigurno sanja! To jednostavno ne može biti! - Ne govori tako, mama! - reče njena mala Betina, pojavivši se odjednom u hodniku iza gospođe Vilan, obučena samo u mušku košulju, Alenovu košulju, ispod koje očigledno nije imala ništa. - Alen je noć proveo sa mnom, ili još točnije, ja sam provela noć sa njime. - Uđite, gospođo - mirno pozove gospođa Vilan. - Pa nećemo valjda razgovarati na stubištu ... uostalom, upravo sam pristavila kavu. Biti će mi drago ... Omamljena, i dalje otvorenih usta, dok njena kći uzima torbe i slaže ih u hodnik tuđeg stana, gospođa Ranić, po prvi put u svom životu ostajući bez riječi, ulazi u stan susjede. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 07:04 - Budi (27) - Iskren - #

05.03.2007., ponedjeljak

Vidjelica

photo by mattmac Vidjelica U mirno i sunčano jutro, tek je sa tornja odzvonilo devet, odjekne škripa kočnica, jauk i cijuk, a odmah zatim tresak, lom, zveket razbijenog stakla i ružno škripanje metala. Oko trideset metara dalje, gospođa Jal, okrenuta leđima mjestu događaja i zaokupljena razgovorom koji vodi sa gospođom Tihić, naglo se okrene prema neugodnom prasku, koji je povrijedio njene uši, prekinuo njen važni govor, pa se zabulji u prizor smrskanog automobila i njegovog vozača, koji upravo sa mukom izlazi iz vozila. - Jeste li vidjela? - upita gospođa Jal, gramatički sasvim neispravno, ali već sasvim uobičajeno u gradu: mnogi su tako govorili, uvjereni kako se ispravno izražavaju. - Kako je samo brzo vozio, luđak jedan! Gospođa Tihić zausti reći kako ništa nisu mogle vidjeti, jer bile su leđima ... ali kad ugleda zajapureno lice gospođe Jal, samo klimne glavom, mireći se sudbinom. Već je slično mnogo puta doživjela. - Nije li ono naš susjed Prošen? - upita gospođa Jal, zgrabi za lakat svoju prijateljicu i susjedu i povede je odlučnim korakom prema smrskanom automobilu. - Čekajte! - dovikne netko iza njih i obje se gospođe, dobrano zašle u šezdesete, okrenu i ugledaju svoju dobru poznanicu, gospođu Tajka. - Sve sam vidjela! Pijanac! Vozi ko luđak! Udruženim snagama odstupaju na poprište nesreće, njišući širokim stražnjicama i raskolačenih očiju gledaju sav taj nered, koji se prosuo po sivom asfaltu. Vozač se automobila, njihov susjed gospodin Prošen, konačno uspije osloboditi sigurnosnog pojasa i izađe iz kola, a niz posjekotine na čelu lije mu krv i slijeva se na bijelu košulju. - Pijan je! - kategorički ustvrdi gospođa Jal. Zbunjen i pomalo nesiguran na nogama, Prošen je čuo njene riječi i dobaci joj otrovan pogled, jer već je i ranije nailazio na njen oštar jezik. - Nisam pijan! - reče, ali nekako zbunjeno, pa blago zatetura i rukama se prisloni na automobil: bio bi sigurno pao da to nije učinio. - Vidi se! - ironično dobaci gospođa Jal. Oko njih tri, a sve tri su poprilično debele, počne se okupljati gomila, znatiželjno ih zapitkujući o događaju, a gospođa Jal se ponosno isprsila, njene njišuće impozantne grudi ubrzano su se dizale i spuštale, dok je prisutnima uvijek iznova pričala o događaju koji nije ni vidjela, samo ga čula, a za svjedoka prozivala gospođu Tihić, koja je, sasvim se prepuštajući neumitnoj sudbini, samo šutke klimala i gospođu Tajka, koja se trudila oduzeti riječ svojoj dragoj razbrbljanoj prijateljici, ali nikako nije uspijevala u tome. Gospođu Jal ništa nije moglo zaustaviti, dok je uzbuđeno kitila događaj, odgovarajući poput pravog stručnjaka na iznenadna pitanja, suvereno vladajući gomilom, koja je rasla, nastojeći zadržati njenu pažnju. Deset minuta kasnije, pojavi se policija, a nekoliko sekundi kasnije vozilo "Hitne". Okupljeni su znatiželjnici gledali kako gospodinu Prošenu stručne ruke zaustavljaju krv. Gledali su rad dvojice mladih policajaca: jedan je razgovarao sa mladom liječnicom, koja je prstom ispitivala vidno polje unesrećenog, a drugi se uputio prema znatiželjnoj okupljenoj gomili. - Je li netko vidio što se točno dogodilo? - upita veoma mladi policajac, još gotovo dječak. - Evo! - reče jedan dječak i upre prstom u gospođu Jal. - Ova ni o čemu drugome ni ne govori. Sve zna. Policajac se jedva primjetno osmjehne, pa pristupi gospođi Jal, uljudno klimne i obriše znoj sa čela. - Kažu - obrati se gospođi Jal - da ste vidjeli što se dogodilo. Bi li bili toliko ljubazni i sve mi ispričali svojim riječima? - Ja? - zaprepasti se gospođa Jal. - Vi vjerujete ovom balavcu? Ništa ja nisam vidjela! Taj mulac ... Policajac uzdahne, pogledom potraži dječaka, ali je dječak već netragom nestao. Ponovo se okrene gospođama. - Čini se da ste prepričavali događaj - pokuša on ponovo, ne bi li bilo što dobio. - Ništa ja nisam prepričavala! - zagrmi gospođa Jal, uvrijeđeno naškubivši usne. - Samo sam gledala. Kao i svi drugi. - Ostajete pri tome? - Ostajem! Policajac slegne ramenima i udalji se. To je bio znak za gospođu Jal, koja istog časa krene praćena gospođom Tihić i gospođom Tajka. - Ma jeste li vidjele? - promrmlja gospođa Jal. - Mene ispitivati! Kao da sam kriminalac! A one prave ... - Oprostite - prekine je gospođa Tajka - ovdje vas napuštam. Imam posla kući i ne mogu više ostati i brinuti tuđe brige. Gospođe Jal i Tihić zastanu, začuđeno se zagledaju, a zatim usmjere pogled u debelu stražnjicu gospođe Tajka, očevidca nesreće, kojoj nije dano ni pisnuti. - Ma jeste li vidjela? - uzrujano zapita gospođa Jal. - Debela torokuša! Ma što li si misli? Sve su vam one iste, prave vam se prijateljice, a čim im okrenete leđa ... Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 07:00 - Budi (29) - Iskren - #

04.03.2007., nedjelja

Uz kavu

photo by adine Uz kavu - Sad znaš sve - reče Mirela. - Znam - odgovori Daria. - Je li ti žao? Mirela se namršti na to pitanje: Daria to lijepo primjećuje, iako Mirela sakriva lice ogromnim i crnim sunčanim naočalama. Sjede za stolom kafića na Korzu, vani, jer toplo je, sunce darežljivo grije, šetači uživaju: ove je godine zima milostivo uvukla svoje ledene kandže. - Morala sam ti reći - progovori Mirela. - Grizlo me to. - Mogu misliti. - Znaš, nije lako odlučiti se na to - reče Mirela, a Daria primijeti kako Mirela pažljivo izbjegava upotrijebiti riječ "pobačaj". - Mislila sam jedno vrijeme da ću poludjeti. Stalno sam razmišljala o tome kako me Elvis napušta, ne želi čuti ni za mene ni za dijete, a tako smo se voljeli ... ili se meni tako činilo … Daria klima glavom, dok nedovršena rečenica visi između njih, crna joj se kosa trese, ne gleda u Mirelu, gleda u šetače koji dokono prolaze odmah pored njih. - Nisam mogla shvatiti zašto se tako ponaša - nastavi Mirela i otpije gutljaj kave. - Nije ti bilo lako - reče Daria, osjećajući kako mora nešto reći. - Nije. - Mirela klimne. - Prije toga je uvijek bio pažljiv. Sad Daria klimne i ništa ne reče. Nelagodno gleda oko sebe, zatim krišom baca pogled na sat. Vrijeme kao da je stalo. Naleglo joj na ramena. - Elvis - dodaje Mirela, kao da mora objasniti o kome se radi, baš kao da čitavo vrijeme ne govore samo o njemu. - Prije toga je uvijek bio pažljiv, a onda ...puf! ... sve je odjednom nestalo kao mjehur od sapunice. Vikao je na mene, on koji nikad prije glas nije podigao na mene. Urlao mi je u lice kako ne želi dijete, pogotovo ne moje dijete, o bože, kao da to nije i njegovo dijete ... i tako sam odlučila i otišla učiniti to. - Zato te nije bilo nigdje - ubaci Daria, potiho, jedva razumljivo. - Tako je - reče Mirela i pogleda na sat. - Moram ići, Daria. Hvala što si me saslušala. Morala sam se nekom izjadati. A kome ću, ako ne svojoj najboljoj prijateljici? - Draga moja - reče Daria ustajući, grleći i ljubeći Mirelu u obraz, udišući miris kose - dobro si učinila. Čuvaj se! I javi mi se ponekad. - Ne želim ga više nikada vidjeti - reče Mirela, kao da Daria ništa nije rekla, slijedeći samo svoje misli, a glas joj zadrhta, zatim se okrene i krene nošena nepresušnom ljudskom bujicom šetača. Daria ostane sama, trenutak gleda zamišljeno oko sebe, a zatim izvadi mobitel iz torbice, sporim pokretima i sa uživanjem, koje joj se čitalo na lijepom licu. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 07:04 - Budi (37) - Iskren - #

03.03.2007., subota

photo by misko Malo se stidim!

- 07:05 - Budi (25) - Iskren - #

02.03.2007., petak

Život

photo by smartypants Planine nisu tu Da bi nas razdvajale Već da bi stremili visinama Rijeke ne postoje Da bi ih granicama prozvali Već da gradimo mostove More nas valovima umiva Varka je plava da nas razdvaja Plovidbom nas spaja Ništa na svijetu ne postoji Da bi nas razdvajalo Sve nam je dano Da bi nas spajalo Čemu onda Razdvajanja mnoga Podjele premnoge Kad ćemo shvatiti Da živjeti dostojanstveno ne može se bez sloge? Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 16:58 - Budi (18) - Iskren - #

photo by misko Što sad hoće?

- 07:17 - Budi (11) - Iskren - #

01.03.2007., četvrtak

Pekmez

photo by Šareni Pajaci Pekmez - Što ti se dogodilo? - pita me Majki. - Ništa - kratko odgovaram. Sjedimo na visokim barskim stolcima i pijemo, on rum, ja kavu. Odrekao sam se uživanja u rumu. I cigareti. Od svih poroka jedino mi kava ostala. Posljednja utvrda. - To možeš pričati nekom tko te ne poznaje - nastavi svrdlati Majki dalje, po mojoj ranjivoj nutrini. - Ali te ja poznajem. Promijenio si se. - Čini ti se. - Ne čini mi se - reče on uporno. - Siguran sam. Postao si ... pa ne znam kako bih rekao ... - Samo istresi iz sebe - kažem mu, jer znam da jednom moram i to pregrmjeti. - Ne okolišaj: naprosto bubni! - Pa, postao si mekan - reče Majki i nelagodno me pogleda. - Ne ljuti se, ali to je prava riječ. Mekan. - Mekan - ponavljam i ja i prevrćem riječ u mislima. - Ne ljutim se, naravno, ali moraš mi objasniti zašto tako misliš. Zbog čega misliš da sam postao mekan? Majki istrese rum u sebe i upitno me pogleda: klimnem, neka slobodno naruči još jedan, ja častim, znam kako je on bez posla i ... Strpljivo čekamo da mu šankerica natoči rum. Obojica gledamo kako se plamena tekućina presijava pod umjetnim osvjetljenjem. - Govori sada - kažem mu. - Imaš sa čime podmazivati grlo. - Ah, da! - reče on i otpije malo. - Rekao sam da si postao mekan, zar ne? Klimnem glavom potvrdno. - Sjećam se dana kad si bio tvrđi, nije te gotovo ništa diralo - reče Majki. - A sad se raspekmeziš kad ugledaš mršavo mače na ulici. Znam i od kada si takav. - Nisam ni sumnjao - promrsim. - Od kad si upoznao nju - nastavi Majki polako i sa uživanjem koje mu čitam u glasu. - Koju nju? - Znaš ti koju! Onu zbog koje odbijaš otići vikendom na jedrenje sa nama. I zbog koje ostaješ zabarikadiran u stanu čitav vikend. I zbog koje se ne javljaš na telefon ni mobitel. Zbog one koju grliš na cesti poput pubertetlije, dok pogrešno misliš da te nitko ne vidi. One... - Ime joj je Dijana - kažem tiho. - O, kako prikladno ime - reče Majki sa ogromnim uživanjem i ne krijući da uživa. - Božica lova! Ulovila jedinog vječnog samca. Pao si za slobodu, pridružio se većini. Nisi izdržao. - Ne tupi, Majki - zarežim tiho, ali nešto ga u mom glasu opomene i on se zaustavi u bockanju. - Ovo je drugačije. - Uvijek je drugačije - reče Majki uz uzdah i ispije rum. - I uvijek je isto. To sam naučio. Naučiti ćeš i ti. Čekam je. Dijanu. Na autobusnoj stanici. Nije iz mog grada i viđamo se samo vikendom, kod mene, sami, dovoljni jedno drugome i ne osjećamo potrebu za društvom. Do kada? Je li to u redu? Biti odvojeni od svijeta, živjeti u svom vlastitom malom Svemiru, u kojem smo sretni. Jer jesmo sretni, osjećam svakom porom svog tijela. Nikada do sada nisam bio ovako sretan. I miran. I nemiran. Budim se sa mišlju na nju. Prva mi je misao svakog jutra od onog dana kad sam je upoznao, a tome je već godina dana. Posebna je od prvog dana. Ne lažem je. Nikada. Prva žena u mom životu koju ne lažem. Pomalo me i strah toga. Hoće li mi se moja iskrenost jednog dana obiti o glavu? Vjerujem joj. Dijani. Mojoj Dijani. Dao sam joj i ključeve svog stana, da može nenajavljeno banuti kad god poželi. Jesam li poludio? Izgubio kompas? Još nikada nisam tako nešto učinio, nisam čak ni pomišljao učiniti. Ali sam odjednom počeo osjećati da to moram učiniti i bio sam sretan ugledavši joj odsjaj u oku, dok sam joj predavao ključeve. Primila je ih je blago i prsti nam se na trenutak dotakli i tim smo laganim i drhtavim dodirom mnogo toga rekli, a što ni jedne riječi ne bi mogle izreći. Silna je rijeka razumijevanja potekla između nas i povezala nas. Pripadam joj, a još nikada ni jednoj nisi pripadao. Nisam se dao pripadati. Sad se dajem. Radosno. Njoj, mojoj Dijani. Autobus stiže i misli mi se prekidaju: upijam njen lik u sebe, a još je ni ne vidim ... - Zlato - pitam je i gladim po obloj guzi - jesam li postao mekan, kako kaže jedan moj prijatelj? - Jesi! - reče ona i hvata me za međunožje i smije se, smije. - Jesi sada! Ali znaš biti tvrd! - Budi ozbiljna! - kažem joj izigravajući strogost. - Rekao mi je da se lako raspekmezim. Moj prijatelj. Je li to istina? - Istinu hoćeš? - Istinu hoću. Dijana klimne i zamišljeno me pogleda. Pogled joj blago luta mojim tijelom, ruka isto tako. Uživamo u lijenom poslijepodnevu, opušteni, zadovoljeni. - Tvoj ti je prijatelj istinu rekao - konačno progovori. - Kad sam te upoznala bio si tvrd, nepovjerljiv. Više nisi. Voliš se maziti, prije si to odbijao. Istina je, postao si pravi pekmez! Moj pekmez! Trenutak ne znam što misliti. Gledam u njeno lijepo lice i nasmijane oči, maleni nosić, male usne, malu bradu, gledam svu tu minijaturu i postajem svjestan kako mi ništa drugo na ovom svijetu nije važno, osim osmijeha na njenom licu, osmijeha koji sam ja izazvao, njen pekmez, i više mi ne smeta biti pekmez: naprotiv, pitanje je časti biti njen pekmez. - Onda neka budem pekmez - kažem i naslanjam glavu na njen ravni i napet trbuh. - A ja ću te polizati, pekmezu moj - reče mazno Dijana, a njen mi jezik opeče trbuh. Nije ni loše biti pekmez, mislim, dok prihvaćam njene poljupce u polutami sobe i uživam, uživam ... Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 07:01 - Budi (41) - Iskren - #