![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
18.04.2024., četvrtak
Samo ona
|
Samo ona Sve bilo nekako nestvarno, maglovito, a ipak, svaki sam detalj oštro zapažao i svaki se detalj duboko urezao u moje srce … da se pjesnički izrazim, ne zamjerite. Mirno sam sjedio u autobusu koji me vozio na još jednu liječničku kontrolu, misli mi skakale sa predmeta na predmet, nigdje se dugo ne zadržavši, kad sam odjednom ugledao onaj hod, onu plavu kosu, onaj zamah rukom: ni dva metra dalje od mene, izvan autobusa, koračala je Ona. Nisam vjerovao vlastitim očima, pa sam trepnuo, pogledao iznova i osjetio kako mi srce udara sve jače: bila je Ona, sad sam to sasvim sigurno znao. - Molim vas, stanite! – zavapio sam i postidio vlastitom molećivom glasu koji je izlepršao iz mog stegnutog grla. - Ne smijem ovdje – reče vozač, dobacivši mi pogled: – Još samo oko sto metara … Zadrhtao sa … sto metara … gdje će biti Ona, hoću li je pronaći? I dok je autobus milio tih prokletih sto metara do iduće stanice, u meni se otvorila daleka, vrlo daleka prošlost, kad sam gledao film, prvi film kojeg sam gledao bez Nje, „Doktor Živago“ i živo sam vidio, baš kao da sjedim u kinu, kako Jurij trči za ljubavlju svog života koju je ugledao iz tramvaja (a ja iz autobusa) koja mu je nestala iz vida, iz života i koju će možda sada … i srce mu otkazuje … Smiješno, zar ne? Kao da sam živio u filmu, ali me trzaj autobusa koji se zaustavljao vrati u realnost i ja iskočim na pločnik, sudarajući se sa prolaznicima i ispričavajući im se, a pogled mi tražio onu plavu kosu, onaj poznati hod dugih nogu . Na obali sam se osvijestio: nema je, shvatio sam. Mora da je negdje skrenula. Ali gdje? Nema kafića, nema … gdje je mogla nestati? Po drugi put u mom životu. Srce mi je izdržalo, nema paralele sa filmom gdje Jurij umire na pločniku, sportsko je moje srce, ali ranjeno i usprkos rani, koračao sam dalje i pogledom lutao i tražio i ugledao je i iznenada, iznenadivši samog sebe, odlučio: neću joj priči! Neka prošlost ostane u prošlosti. Budućnosti, onu zajedničku, nikad nismo ni imali, zar ne? Gledao sam je kako korača dugim korakom, plava joj kosa sja pod darežljivim sunčevim zrakama i po drugi put sam se opraštao od nje, a da Ona to ne zna, niti će ikad znati. A onda je, za divno čudo, stigao autobus i u skočio sam u njegovu utrobu i krenuo u susret budućnost, ma kakva da će biti. Bez Nje! Copyright © 2024 by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: ljubav |
- 13:40 - Budi (6) - Iskren - #
19.01.2024., petak
Rupica
|
Rupica Stajao je u podnožju brda i gledao prema njegovom vrhuncu, dok su bremeniti oblaci plesali divlji ples na gotovo crnom nebu: prijetila je oluja, ali Vilko nije mario, mirno je disao, osjećajući uzbuđenje izazova. Pogledom je pažljivo pratio usku, kamenitu, kozju stazu, koja je zmijoliko vijugala kroz sivilo kamenja i po koje grmovito raslinje. Istrčati će je, odlučio je, hoće jer želi i mora ne bi li samom sebi dokazao da još uvijek može. Jer već je podosta dana prohujalo bez Vilkove omiljene aktivnosti, bez trčanja. Problemi, zdravstveni problemi, gomilali su se jedan do drugog, jedan na drugog i gradili piramidu boli u Vilkovom nekad jakom tijelu. I samopouzdanje, da i to je gubio enormnom brzinom i neko je vrijeme žalio samog sebe, često se u mislima osvrćući u ne tako daleku prošlost, kad je … A onda se odjednom trgnuo i shvatio, iako još ne i sasvim prihvatio, da od lamentiranja nema ništa, što je, tu je i mora se pomiriti sa time. Nakon te umirujuće ( kad se predao, kako je Vilko samom sebi priznao ) spoznaje opustio se i počeo više pažnje obraćati povrijeđenom desnom stopalu: mazio ga je i pazio, čistio redovito i upravo zbog te redovitosti održavanja bolnog stopala, zaprepastio se kad je otkrio crvenkasti kružiš okružen žutilom. Činilo mu se poput malog vulkana i pitao se: kojeg li vraga rupica na vrhu „vulkana“ krije. Naravno, odlučio je to doznati, pa je šepajući, gazeći samo na peti bolesne noge krenuo prema kupaonici, pogleda uprtim u stopalo, a onda je primijetio kako kroz onu malu rupicu na tabanu, pri svakom njegovom koraku, kapne malo gnoja na uglačani parket. Pamtio je te izbačaje „lave“: morati će, kad sredi stopalo, očistiti svaki trag. Potreslo ga je to, ali je ušao u kupaonicu, dohvatio štapiće za čišćenje ušiju: poslužiti će svrsi!. Vratio se u sobu, sjeo na klupicu i pažljivo, sa oprezom, iako ne bojažljivo, sa štapićem za uši, kojeg je nešto ranije natopio „granudaciynom“ „ušao“ u rupicu na stopalu, držeći nogu prebačenu preko koljena druge noge, da bi imao uvid u „operaciju“. Nije bilo bola, ustvari, sasvim malo, više kao opomena nego kao bol, lagana neugodnost, ali je štapić prodirao popriličnom dužinom prema peti noge. Oko četiri centimetra, ocijenio je Vilko čudeći se. Zatim je uzeo drugi štapić i ponovio proceduru, pa drugi, treći … i tek kod četrnaestog štapić obložen vatom i natopljen „granudaciynom“ na svijetlo je dana iz rupice koja je Vilka podsjećala na vulkan, izašao čist. U tom je trenutku odlučio: ide ustrčati uz ono brdo, nije ga briga što već dugo vremena ne trči, što je hladno i kišovito i što kondicije nema, ništa ga pokolebati neće! I eto ga sad, stoji u podnožju brda, olujni se oblaci i dalje kovitlaju, nebo je tamno, crno i sivo i kiša prijeti, ali Vilko ne mari, samo na jedan cilj misli: stići do vrha brda! Ništa drugo nije važno. Počeo je trčati, a čudan i prijatan, iako neshvatljiv osjećaj, ali kojeg je sasvim shvaćao, obuzme ga čitavog: srodio se sa kozjom stazom, upio se u brdo, postaju jedno i dišu zajedno, brdo ga pozdravlja, nebo mu se, iako je gotovo crno, radosno smiješi … … a onda je prasnulo, grom je udario negdje u blizini, krupne su kapi kiše pomamno udarale u stakleni zid prozora, munja je osvijetlila sobu i Vilko se probudi, zaprepašteno se ogledajući, još uvijek na brdu, još uvijek trčeći uzbrdo, još uvijek … - Ah! – reče Vilko poluglasno, gladeći i umirujući Foksi, patuljastog pinča koja se panično privijala uz njega bojeći se grmljavine: - Sve su to samo snovi, je li Foksi? A opet, tko zna? Zagrlio je uplašenog psića, smirujući joj drhtanje, osjećajući tugu za snom, jer u snu … sve je moguće, zar ne? Možda je moguće i na javi? © 2024. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: brda |
- 14:53 - Budi (4) - Iskren - #
13.09.2023., srijeda
Gromovito ljeto
|
Gromovito ljeto Odjednom nešto nije bilo onako kako bi trebalo biti i Ivan uspori korak kojim je trčao uskom šumskom stazom penjući se prema vrhu brda, nakratko podigne pogled i zaškilji zaprepašteno prema nebu: tamni oblaci su sasvim sunčano jutro počeli pretvarati u sumrak. „Možda pljusne“, pomisli Ivan, pogled vraćajući na usku šumsku stazu i ubrzavajući korak. „Možda ćemo imati sreće i pod kišom se istuširati“. Smijuljio se toj pomisli, dok je laganim i ujednačenim korakom brzao prema vrhu brda. Ljeto je vrućinom pritiskalo, naročito posljednjih sedam dana i Ivan, koji je inače volio vrućinu ljeta, po prvi je put u svom životu počeo osjećati njene posljedice. Nespavanje, na primjer. Noću se budio po nekoliko puta i svaki bi se put odmicao od, Ivanu se činilo, Željkina užarenog tijela. Željka je mirno spavala i Ivan joj je zavidio zbog toga. Spavala je mirno i ovog jutra, prije nego li je Ivan pažljivo se iskravši iz zajedničkog kreveta, otpočeo sa pripremama za trčanje. Iskrao se iz sobe i u kupaonici prvo što je učinio, bilo je da popije čašu vode: trebati će mu, temperature su bile već visoke, iako još ni dan nije osvanuo. Nervoza i uzbuđenje još od prošle večeri, pojačavale su Ivanovu žeđ. Posvađao se sa Željkom, glupa i besmislena svađa kao i gotovo sve glupe i besmislene svađe između ljudi koji se vole. Znao je to, intelektualno, ali emotivno … tijelo mu se još grčilo zbog nekih riječi koje mu je Željka dobacila u lice, dok su joj bademaste oči sijevale ljutinom. Ružno su se posvađali, prvi put u njihovom zajedničkom životu i Ivan je osjećao tugu zbog toga i želio je … ni sam nije točno znao što želi: ma jednostavno želi da stvari između Željke i njega budu kao što prije ove svađe, Velike svađe, bile. Uz duplu kavu i još vode počeo se smirivati i u trenutku kad je izašao iz stana, ne probudivši Željku, zatim i iz zgrade i otpočeo lagano trčati, dan se upravo počeo rađati. Za koji sat već će biti prevruće za bilo koju aktivnost i bilo mu je drago što se probudio tako rano. Sad je već bio blizu vrhu brda, Ivanovom cilju, trčanje je djelovalo, osjećao je mir u sebi i oko sebe i upravo je pomislio kako će, kad stigne kući, pogladiti duguljasto lice Željke i reći joj … U tom je trenutku prasnulo i prekinulo Ivanovu misao i Ivan još jedno odlijepi pogled sa šumske staze i zaprepašteno se zagleda u crno olujno nebo. Visoko gore valjali se tmurni i bremeniti oblaci, crno-sivi, teški, prijeteći. Borovi oko Ivana odjednom se zanjihali i vjetar, vruć i neugodan, pomiluje svojim dahom čitavo brdo. Ivan se strese, sad već na samom vrhu brdu, osjećajući nelagodu. Gdje je nestalo ljeto? Gromovi su odjekivali, odbijajući se zvučno od obližnjih brda, munje sijevale, kiša pojačavale i na mahove, znao je da je to osjećaj neugodnosti, Ivan je osjećao kako zemlja drhti ispod njegovih nogu. Oluja se razmahala … Prva kap kiše kao da ga je pomilovala i Ivan joj se obradovao, ali već iduća bila je ledena i bolna. Sad već trčeći niz brdo, misleći jedino na to kako se što prije dokopati kuće, Ivan je trčao opreznim korakom, mokra je staza to zahtijevala, presretan što uzbrdica više nema, dok ga je kiša ledenim kapima nemilosrdno udarala. Od kud ledene kapljice usred ljeta?Misao mu je svrdlala utrobu dok je trčao što je brže mogao, gutajući metre i osjećajući bolne ujede graška leda koji su se zabijali u njegovo gotovo golo tijelo, posuvši bijelim tepihom stazu ispred njega. A vjetar je postajao sve jači i jači, gromoglasniji, prijeteći i … Ivan je izbjegavao tu riječ, ali kad je ugledao kako dvadesetak metara ispred njega puca bor, naginje se i pada, morao je priznati: vjetar je opasno ubitačan. Uzalud je pognuo glavu, lice mu je od ledenih malih projektila već oteklo, osjećao je to, a ledene su kuglice škripile mrveći se i pretvarajući se u vodu ispod Ivanovih tenisica. I onda, Ivanu se činilo, spas u posljednji čas, dok je oluja divljala punom snagom ne namjeravajući uskoro prestati, dočepao se zgrade ušao u nju i pojurio prema stanu, drhtavim i ledenim rukama pipajući po džepovima kratkih hlača tražeći ključeve … kojih nije bilo, odjednom je to shvatio i grč mu zahvati lice i činilo mu se da će zaplakati, on, odrasli muškarac, borac, trkač … Sasvim iscrpljen, drhtureći stajao je u hodniku dok se sa njega cijedila kišom natopljena odjeća, kad je začuo šum, vrata stana su se otvorila, širom se otvorila, pozivajući ga na ulazak, a Željka, zabrinutog lica gledala je u njega, dok su joj se oči punile suzama, a one su Ivana još više boljele nego one prijašnje ledene kapi od kojih je bježao i trčao prema, sad je to sasvim jasno znao, trčao prema sigurnosti Željkinog zagrljaja. - Luđače! – reče mu Željka, ali glas joj bio mekan i nježan, dok ga je grlila, vodeći ga prema kupaonici, prema toplom tušu, a poslije tuša … Ivan ništa nije rekao. Znao je da nepotrebno bilo što reći. Riječi bi samo pokvarile ugođaj. Prepustio se Željki, trenutku, umoru, uživajući u toploj sigurnosti. Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: Oluja |
- 08:12 - Budi (3) - Iskren - #
29.07.2023., subota
Elitno stanovanje
|
Elitno stanovanje Nitko nije bio sretniji od mene kad su mi javili da mi je dodijeljen elitni stan u elitnoj zgradi na elitnom mjestu. Trideset godina svog života podredio sam tom uspjehu, borio se i borio i nikad nisam pokleknuo. Moji su me poslodavci cijenili, a i ja njih, posao sam obavljao odgovorno i uvijek na vrijeme, ne očekujući ništa. Jer konkurencija je bila jaka i u samom startu zanemario sam takmičenje, sa jednim jedinim ciljem: osigurati Silki i meni „Samosvojno stanovanje“. Ili, ako ne uspijem u tom naumu, onda barem „Pričuvno stanovanje“, ali kad sam to i to svojim predanim radom osigurao, želja se pojačala i ja sam je gušio u svojoj nutrini, jer rijetki su tu čast postizali i nisam mislio niti se nadao da pripadam eliti. - Sjedni! – rekao je moj šef zapovjednički (drugačije se nije ni znao izražavati) i ja sam sjeo i pogledom, poluuplašenim, polunadajućim, zapiljio se u njega. Nastojeći neugodni trenutak otkaza, kako sam naslućivao slijedi ,odagnati u ništavilo. - Čestitam! – rekao je Šef i ja sam ga prvi put u svom životu pogledao direktno u oči: bile su hladne, beživotne, baš kao u gmaza kojih sam se gnušao. - Hvala! – rekao sam, iako nisam shvaćao na čemu mi čestita, ali šefu se tako odgovara i nikako drugačije, znatiželjno i sad već bez straha, očekujući objašnjenje. - Dodijeljen ti je stan u bloku X, na katu Y, tebi i tvojoj Silki. Spomenuvši moju dragu Silki, shvatio sam da „oni“ znaju sve o meni, ali nisam ni trepnuo na tu spoznaju. Možda, ipak, samo možda mogu nešto sakriti od svog života. - Zahvaljujem – promucao sam, i moram reći, bio sam u tom trenutku istinski sretan, borio sam za taj trenutak, iako se ni u najluđem snovima nisam nadao da će mi se san ispuniti. Dva smo mjeseca moja Silki i ja uživali. Nema druge riječi za to. Dodijeljen stan u elitnom oblakoderu na sto i trideset i trećem katu ispod samih zvijezda, pružao nam je sve što god bi poželjeli. Bilo je dovoljno doći do monitora i razgovijetno izgovoriti želju, je li bilo u pitanju hrana, ili piće ili knjiga … nije bilo važno: čudesni bi monitor ispunjavao svaku želju. Uživali smo. Beskrajno! A onda, na samom početku trećeg mjeseca stanovanja i uživanja u tom elitnom stanovanju, vrativši se sa posla, umoran, ali sretan, znajući da jednom riječju u ovom još uvijek novom stanu, mogu dobiti što god poželim, otvorivši vrata ugledam Silki kako potišteno sjedi u stolici koja lebdi, a lijepo i meni drago joj lice, bilo joj natmureno. Zabrinuo sam se. Jer ako Silki … samo nju imam i bez nje … što sam ja i kakav sam ja? Ledeni me znoj oblio predosjećajući katastrofu, nježno sam prišao Silki, još nježnije obgrlio joj nježna ramena, razmrsio joj zelenu kosu, naš neizgovoreni poziv na ljubav i čekao, ali Silki prvi put nije odgovorila na moj poziv. - Što nije u redu, ljubavi moja? – sa zebnjom sam upitao. - Nestala je Drill – rekla je moja ljubav: i zbog toga sam je volio, uvijek je o drugima vodila računa, ne u smislu ogovaranja, ve ć brige, istinske brige, onako kako pravi ljudi osjećaju i vode brigu o svojim bližnjima. - Možda samo umišljaš – rekao sam. - Ne! – vrisnula je i to me zapanjilo: nikad prije u našim raspravama nije digla glas. - Smiri se – rekao sam, prišao konzoli i odabrao duplu votku, trebalo mi je podražaja. Ponavljalo se. I to mi je počelo ići na živce. Svakog dana kad bi se vratio sa posla, umjesto vesele i podatne Silki, dočekivalo bi me njeno žalosno, ne usuđujem se reći, ružno lice. I onda sam odlučio: želim li zadržati Silki, a želio sam je, mnogo godina sam je volio, moram otkriti što je to, što je čini nesretnom, jer ako je Silki nesretna, ima li moj život smisla? - Što želiš da učinim? – upitao sam je te iste nestvarne večeri, dok je zvjezdano nebo plesalo oko nas. _ Zar ti nije dobro? Zar nisam mukotrpnu radio … - Jesi, i poštujem to – rekla je Silki, a suze se slijevale niz njeno prekrasno lice. – Ali, molim te, ne ostani u balonu samozadovoljnosti. Nešto nije u redu, u ovom prividu blagostanja. - Prividu? - Ne ljuti se, volim te, ali gdje je Drill, moja prijateljica? - Od kud ja to moram znati? – pomalo razdraženo upitao sam, ali čitajući bol u njenim očima, dao sam riječ samom sebi: istraži tu anomaliju. - A gdje Seli? – nastavila je, a ja sam šutio. -A Ann? – uporno je nastavljala. Iznerviran i pomalo uplašen ništa nisam rekao, ali idućeg dana ušao sam u komp-nebo, po prvi put upotrijebivši svoju crvenu karticu, a sve u želji umiriti moju dragu, da bi konačno otkrio Istinu koju nisam mogao shvatiti. Još manje prihvatiti. U Komp-nebu, svi smo postali predodređeni za hranu … i to bi bilo u redu, jesti se mora, zar ne? Ali jesti svoje bližnje da bi odložio svoj „odlazak“ malo odgodio bilo mi odvratno …a oni u elitnim stanovima, samo su odgađali konačni trenutak, opijeni luksuzom koji samo poneki među nama mogu osjetiti. Prestravio sam se i potrčao kući, ka Silki, ka jedinoj koja je naslutila žalosno-bolnu-odvratnu istinu: zar je Čovječanstvo do te točke napredovalo u dvadeset i trećem stoljeću (od kad brojimo, )tražeći u njenom zagrljaju oproštaj i zaborav Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: buducnost |
- 17:45 - Budi (2) - Iskren - #
22.07.2023., subota
Pogled
|
Pogled Istog trena, kad u senzori uputili zapovijed brodskom kompjuteru, sve se promijenilo: brod je u dubokoj crnini svemira, još dubljem ništavilu, zadrhtao i kao da je zastao na svom vječnom putu, što je bilo naprosto nemoguće; bio je programiran da ga samo ruka zapovjednika broda može zaustaviti. Zapovjednik je broda ležao u hibernacijskoj kapsuli i tijelo mu zadrhtalo istog trena kad je i brod podrhtavao: brod je plesao u tami, a zapovjednikov um u blještavim bojama koje nije mogao shvatiti. Onda otvori oči i pogleda u nevidljivi zid hibernacijske kapsule i istog trena, mada usporenih misli nakon mnogobrojnih godina provedenih u hibernaciji, ravnajući se po čistom instinktu, skrene pogled ulijevo: „Nepoznati prostor“, titralo je crvenim slovima na malom monitoru. Zapovjednik se nelagodno promeškolji, kapsula je istog trena reagirala, otvorila se uz šištav umirujući zvuk i zapovjednik shvati: nešto se neobično događa. Lijevo od njegove kapsule nešto se pomaklo i zapovjednik pogleda u tom smjeru, istodobno ustajući iz kapsule u kojoj je proveo (koliko vremena?) i ugleda Liu, astro-liječnicu kako poput njega, nespretnim pokretima nastoji izaći iz kapsule, koja kao da je nije željela pustiti. - Koliko vremena? - bunovno upita Lia, a zapovjednik je znao, usprkos usporenih misli i dalje, što ga točno pita. - Ne znam – odgovori, bacivši pogled na očitavanje vremenskog monitora. - Kako to? – upita Lia i lijevom dugom nogom, zapovjednik je i to registrirao kutkom svog uma, istupi iz kapsule. - Ne radi – reče zapovjednik. – Ili je odavno prestao raditi. Ukratko, ne znam! - Jesi li dobro? – upita Lia sjetivši se odjednom svog zadatka na misiji. - Koliko mogu biti. - Drago mi je! – Lia se osmjehne i ustajući pogledao oko sebe. – Svi ostali još spavaju. - To je dobro – zapovjednik reče, iskorači iz kapsule, istegne se u čitavoj svojoj dužini, pa predloži: - Kako nemaš posla sa njima – rukom mahne prema kapsulama u kojima su spavači mirno spavali – pođi sa mnom na komandni most. Željan sam društva. Smijeh Lie obasja tunel žuto-crvenom svjetlošću kojim su hodali, lagano, sporo, još ne savladavši potpuno to umijeće koje stoljećima nisu prakticirali i na neki način njen smijeh umiri zapovjednika. Ako se netko od posade smije, nevolja ne može biti prevelika. Komandni most zadrhta i umirujuća plava boja ga osvijetli, točno u trenutku kad su senzori otkrili prisutnost ljudskih bića. „Pozdrav!“ – oglasi se brodski kompjuter. „Želite li preuzeti komandu?“ - Ne još – reče zapovjednik. – Prvo da riješimo ovo: gdje smo? Tišinu ništa ne narušava i zapovjednik pomisli, kako je možda postavio pogrešno pitanje, pa se umirujuće osmjehne Lii, a Lia mu uzvrati osmijehom i zapovjednik prvi put primijeti vatru u njenim crnim očima. - Koje su koordinate? – malo grubljim, nestrpljiv glasom, reče zapovjednih. Šum kompjutera koji traži odgovor se pojača i postaje sve jači i Lia se zapanjeno zagleda u zapovjednika, a on, osjećajući golu zebnju, čvrsto prikuje pogled na monitor koji po prvi put u zapovjednikovom životu ne daje odgovor. - Znaš li, ili ne znaš, odgovoriti? – upita zapovjednik, napola šaljivo, napola sa zebnjom. - „Bez odgovora“. Lia zakorači prema zapovjedniku i uhvati ga za ruku: osjetio je njenu toplinu i vlažnost dlana i shvatio Liin strah. Osjećajući kako Liin strah prelazi na njega, zapovjednik se osmjehne, zagleda u ponor Liinih crnih očiju, uzvrati joj stisak njene male i tople šake, pa nesvjesno, sasvim nesvjesno, tražeći toplinu drugog ljudskog bića, privuče Liu ka sebi, zagrli je, a Lia se privije uz njega i stojeći tako zagrljeni zagledaju se u glavni monitor na kojemu je velikim crvenim slovima blještalo: „NEPOZNATO“ - Što ćemo sad? – upita Lia i dalje stojeći uz zapovjednika i privijajući se uz njega, dok su oboje gledali u vanjski prostor, crn i dubok i uznemirujući, nepoznat, hladan i opasan, bez zvijezda, bez maglica, bez ičeg, samo crnilo, posvuda crnilo, duboko i konačno crnilo. - Nisam siguran – dahne zapovjednik u Liinu kosu. – Ali jedno znam. - Što to? – upita Lia sa nadom u očima i pogledavši ga direktno u oči, tražeći spas, izbavljenje, umirujuće riječi. - Posadu nećemo probuditi. Lia ga pogleda, nježno joj tijelo zadrhta i ono što se moralo dogoditi, dogodilo se sad: podigne pogled prema njemu, zapovjednik se malo nagne prema njoj i usne im se spoje u drhtaju iščekivanja, dok je na monitoru komandnog mosta i dalje carevalo neumoljivo ništavilo. Nije baš sve tako crno, oboje su istodobno mislili, dok je poljubac trajao i trajao, a ruke im neustrašivo istraživale nepoznate obline, jer možda, jednog dana … Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: crnilo. |
- 16:37 - Budi (1) - Iskren - #
12.07.2023., srijeda
Komet
|
Komet Zimska je noć bila ledena, tiha, bez vjetra, moglo bi se reći čak i ugodna, iako je hladnoća crnila probijala trenirku i hladila mi mišiće. Nije me to smetalo, znao sam, dok stignem kod nje, biti ću vruć i više nego što treba. Trčao sam uzbrdo, dok su se čempresi kočoperili prema zvjezdanom nebu, mislio na nju, na Vesnu, koja mi udarila monopol na misli. Ni na što drugo, osim nje, nisam mogao misliti. Zašto? Ostalo mi je do dana današnjeg tajnom. Nije bila lijepa, bila je izazovna, sa onom svojom kratkom crvenom, naravno vještački obojanom kosom, ravnim nosom i srcolikog oblika lica, bila je sasvim zgodna, možda čak i lijepa. Ali, uvijek to „ali“ je li, primijetio sam da ima kratke noge, a oduvijek sam volio duge noge u žena. Nekako je znala sakriti taj nedostatak savršenstva i prvi put, kad sam legao na nju, obavila je te svoje kratke noge oko moje stražnjice, udarajući me petama poput pomahnitale jahačice koja podbada svog pastuha na sve veće i veće napore. Jesam li je zbog toga volio? Ali da nastavim, o onoj slavnoj (samo za nas slavnoj, iako mi nikad nismo bi li „mi“ u strogom smislu riječi) noći, dok sam seksualno uzbuđen trčao uzbrdo, približavajući se Vesni, svom cilju, jedinom cilju u tom momentu. Ništa mi drugo nije bilo važno, samo ona, Vesna i ono što ću sa Vesnom doživjeti. Mišići su mi lagano pulsirali, osjećao sam se mlado, napeto, grudi mi podrhtavale i smijao sam se ledenom dahu koji je izlazio iz mojih usta: ništa m nije bilo teško, ako mogu doprijeti do nje, do Vesne. Stigavši na vrh brda, ostalomi je samo spuštanje, još nekoliko metara i ući ću u Vesninu kuću, vrata raja će mi se otvoriti i lagano, sasvim lagano, jer bili su sitni noćni sati i nisam želio uznemiriti susjede, dotrčao sam do Vesnine kuće i kao već mnogo puta mnogih dana, obišao kuću i ušao sa stražnje strane. Nije me čula. Stajala je ispred otvorenog hladnjaka i samo ju je ta svjetlost obasjavala, sva druga svjetla bila su namjerno pogašena, obučena, ako je to prava riječ, samo žutim ručnikom ogrnutim oko tijela. Prišao sam joj i ona je osjetila moje prisustvo, okrenula se prema meni, dozvolila da onaj blesavi ručnik koji joj je sakrivao čvrsto tijelo klizne i omogućivši tako da uživam u njenoj jedroj ljepoti. Pograbili smo se! Nema druge riječi. Nježnost je bila prisutna, ali grabež je dirigirala našim tijelima, jer umovi … barem što se mene tiče, a vjerujem i nje, Vesne, nadmašila je svaki drugi osjećaj. Bili smo nezasitni i sjećam se, kako sam se čudio i pitao, ali Vesni nisam spomenuo: od kud mi snage, volje …? U pet sati ujutro, vrata Raja su se zatvorila i vrata Života otvorila. - Moraš otići – rekla je Vesna, a crni podočnjaci ispod njenih zelenih očiju odavali su burnu noć. - Znam – rekao sam i ustao iz vrućeg kreveta, a hladni me zrak jutra natjerao na drhtaj. - Volim te – rekla je Vesna. - Znam – ponovio sam, jer to sam mnogo puta čuo i prijalo mi je čuti te riječi u koje nisam mogao vjerovati. - Uskoro, on je ovdje - nervozno je rekla, poravnavajući onako gola, usprkos ledenoj hladnoći, razbacanu krevetninu: strah je bio jači od hladnoće. Bilo mi ju je žao i želio sam je još jednom usprkos protekloj noći ispunjenoj seksom i pružio sam ruku, pomilovao joj rumeni obraz i rekao: - Smiri se, odlazim. Neće me ovdje zateći. Pogledala me čudnim pogledom, praštajući moj odlazak i želeći istovremeno da što prije nestanem iz njenog, bolje rečeno iz njihovog stana i nešto se u meni uskomešalo, oborio sam pogled i sad već sasvim obučen, a Vesna samo ogrnuta žutim ručnikom, pošao prema vratima. Otvorio sam ih, dok je Vesna stajala iza mene, rukama obavijenih oko mog struka i zapanjeno sam se zagledao u tamnoplavo nebo. Kao da je zvijezda jurila prema nama, a iza zvijezde, koja naravno nije bila zvijezda, vukao se žuti svjetlucajući posut mnogim zvjezdicama, rep. - Što je to? – upitala je Vesna stežući mi ramena i pripijajući se uz mene. - Ne znam – odgovorio sam. – Još nikad ovako nešto nisam vidio. Poljubili smo se, posljednji put ove noći, bolje rečeno jutra i ja sam pojurio dalje od Vesne, dalje od njenog života, i dok sam laganim korakom trčao nizbrdo, gledao sam u komet i pitao se … Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: sex |
- 17:13 - Budi (1) - Iskren - #
25.06.2023., nedjelja
Izjutra
|
Izjutra Nisam siguran što me probudilo: je li to bila sunčeva zraka koja je neumoljivo sijala kroz širom otvoren prozor, ili silna žeđ koju sam osjećao u hrapavom grlu? Uglavnom, probudio sam se, nisam više uživao u zaboravu sna i znao sam, ako samo malo skrenem pogled ulijevo, vidjeti ću Katinu crnu kosu prošaranu sjedinama, a koju sam pamtio crnu poput gavranovog krila. Nisam želio pomaknuti glavu sa jastuka, nisam je želio vidjeti. Ta je misao visjela iznad mene, iznad nas, našeg bračnog kreveta, gore visoko, odmah ispod stropa i njihala se prijeteći nad našim zajedničkim životom. Buljio sam u strop, odgađajući trenutak odluke, trenutak ustajanja, trenutak napuštanja bračnog gnijezda, a onda, bijesan na samog sebe zbog oklijevanja, slabosti koje sam se stidio, odbacio sam plahtu sa svog golog tijela, djelomično otkrivši tim pokretom i Katu i odmah je brzo pokrivši: neka spava, što duže, to bolje. Jutarnji mi je mir neprocjenjiv oduvijek. U kupaonici, dok sam prao zube, prije toga pohlepno popivši dvije čaše ledene vode, bljesne mi sjećanje od prošle večeri, kad sam polupijan zakoračio u dnevnu sobu: Kate je polugola, ne zato da bi me mamila svojom ocvalom ljepotom, već zbog nesnosne vrućine, ležala na kauču: televizor je nešto blebetao, a Kate je samo na trenutak skrenula pogled sa blještavila ekrana koji je prodavao snove i prezrivo me ošinula onim svojim crnim kao najdublja noć pogledom. - Pijan si k'o svinja – rekla je prezrivo i odmah zatim pogled vratila na blještavilo ekrana: nije me željela gledati. - Samo pripit – miroljubivo sam rekao: još sam se, blesan kakav već jesam, nadao da se večer neće pretvoriti u noćnu moru. - To ti tako zoveš – posprdno je Kate rekla, ošinula me crnilom pogleda još jednom i kunem vam se, osjetio sam bol u grudima, baš kao da me umjesto njenog crnog pogleda ošinuo bič. – Normalan svijet to zove pijanstvom. Nije to bilo prvi put da je tako nešto Kate rekla, moja Kate, koju sam nekad bezgranično volio i koju, moram priznati, volim još i sad, ovog trenutka, dok se prisjećam njenog vrijeđanja, ali koju isto tako i prezirem: ja sam prihvatio njenu neizbježnu promjenu od vitke djevojke u debelu sredovječnu domaćicu, pa zašto ona ne prihvaća moju promjenu; od mladića punog životne radosti do sredovječnog muškarca koji uživa u piću? U kuhinji, dok sam čekao da zakuha voda za kavu, gledao kroz prozor: pogled mi bludio po sidrištu, dva su broda mirno ležala na plavoj prostirki, dan se tek počeo buditi, a u meni se probudio demon, pa sam otvorio hladnjak i iz njega izvukao ledenu limenku piva: možda ću se osjećati bolje? Misao mi pobjegla, daleko u prošlost, u sretnu prošlost i bilo mi teško povjerovati da pripada meni, mom životu, pripada Kati, njenom životu i ono najčudnije, pripada NAŠEM životu. Bilo je isto ovakvo vruće ljetno jutro i ja se probudio u njenom krevetu, a Kate je budna već tko zna od kada, sjedila obučena samo u svijetlo-plave gaćice na krevetu pored mene i stidljivo me gledala onim svojim krupnim plamtećim crnim očima: bilo je to poslije naše prve zajedničke noći. A danas? U što se to naš život pretvorio? I pretvara se i dan danas? Gdje je nestala ljubav, gdje je nestao zanos, gdje smo se izgubili i zašto smo se izgubili na Putu Života. Žalost me preplavila, tuga mi parala grudi, u glavi mi bučalo i znao sam da to nije samo zbog sinoćnjeg uživanja u piću, bilo je to iz protesta ovakvog i takvog života, jer nisam ga takvog želio, a siguran sam, da ga ni Kate nije takvog zamišljala, još manje željela i nikako mu se nije nadala. Odbacio sam ispijenu limenku piva, otvorio hladnjak i izvukao iz njegove ledene utrobe hladnu i orošenu kapljicama bocu votke: malo žestice ublažiti će mi osjećaj beznađa, osjećaj tuge, osjećaj … I baš u tom trenutku evo Kate, trlja još uvijek pospane oči, spavaćica joj se uvija oko popriličnog trbuha, kosa joj neuredna i gleda me prezrivo, a sunčeve zrake obasjavaju obiteljski prizor. - Bravo! – sikće ona zmijskim jezikom, ona koju sam nekad nježno volio i koja je voljela mene. – Jučerašnja se glupost ponosno nastavlja jutros. Kunem se, uopće nisam bio svjestan svojih misli, svojih osjećaja, svojih postupaka, samo znam da sam odjednom osjetio hladnoću kakvu nikad prije osjetio nisam: čitavog me prožela, hladnoća, sve je zamrlo u meni, baš sve, osim jedne jedine neumoljive misli koja se pretvorila u zapovijed. Mirno sam ustao, odložio hladnu i orošenu kapljicama bocu votke na stol, dohvatio velik kuhinjski nož, zakoračio prema Kati, a ona me sa iščekivanjem i podrugljivo gledala i u njenom sam pogledu čitao prezir i ono neizrecivo: „Nećeš se usuditi, prevelika si kukavica“. Usudio sam se. Zatim sam sjeo i gledao kako krklja i krvari dok ju je život napuštao ležeći na podu i nisam posegao prema boci votki: ravnodušnost, čista, besprijekorna ravnodušnost me obavijala i uživao sam u njoj, konačno dočekavši mir, duboki mir čemu sa čeznuo. Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: alkohol i alkoholičari |
- 15:03 - Budi (2) - Iskren - #
08.06.2023., četvrtak
Zajedno
|
Zajedno Jutarnji osmijeh ne mogu zaboraviti. Četvrto naše zajedničko jutarnje buđenje obasjalo je sunce, nakon protekle kišovite noći. Nagnula se nad mojim licem i poljubila me u čelo: znala je, naučila je, shvatila je u ova tri protekla ljubavna dana, kako mrzim jutarnja buđenja bez paste za zube i kave. Samo u glupim filmovima vode ljubav odmah pri buđenju. - Danas moraš otići – rekla je. - Koliko je sati? . Šest i trideset. - Nije hitno – rekao sam osjećajući olakšanje i želju za kavom. – Moram se na brod javiti u podne. - A do tada – rekla je Marija ozbiljnog lica – samo si moj. Idi, operi zube i vrati mi se! Poslušao sam je. Izribao zube, izribao osjećaje čudeći im se i voleći ih u isti mah, pitajući se: je li to ono pravo? Je li moguće, u mladim danima naći srodnu dušu? „Dušu“, uvijek me to nasmijavalo, jer u dušu nikad nisam vjerovao, ali nešto je, između nas, između Marije i mene postojalo, nešto neizrecivo, nepojmljivo većini ljudi. Volio sam njenu kratko podšišanu crnu kosu, bujnu, bogatu i crnu i sjajnu baš kao gavranovo krilo i kroz koju sam, u ljubavnom uzbuđenju, provlačio prste i udisao njen miris koji me uvijek iznova oduševljavao. A ona točkica, bolje reći tamna pjega na njenom malom nosu, koju sam često ljubio u naletima lude i divlje strasti, umirivala je moj duh baš toliko, koliko ga je i uzbuđivala. Ako shvaćate što želim reći. Mnoge sam je večeri čekao ispred škole i pratio je do kuće, ljubeći je na svakom koraku, svakim je korakom voleći sve više i konačno, kad sam već izgubio svaku nadu, primila me u svoj zagrljaj, dozvolivši mi punu strastvenu ljubav i prihvaćajući je zanosno u zagrljaj plutao sam u oblaku sreće i zadovoljstva uživajući beskrajno u svakom zajedničkom trenutku. - Sama sam – rekla je one večeri: bila je topla i zvjezdana i Marijine su crne oči uzbuđeno sijale, dok me pogledom pozivala – roditelji mi se vraćaju tek … Nije me zanimalo. Sreća me preplavila: nekoliko dana sa njom, sa Marijom, zar postoji veća sreća? …. A sad, sreći se približava kraj, moram se javiti na brod, Mariju napustiti, ostaviti samu, a tek smo postali „mi“, više nije Marija i ja, ne postojimo više, postojimo samo kao „Mi“. Radovao sam se toj činjenici, bojao se te činjenice. Onaj prvi drhtavi trenutak spajanja prožet elektricitetom uzbuđenja i doze nelagodnosti, izgubio se onog trena kad smo poskidali odjeću, ja Mariji, ona meni, brzo, što smo brže mogli, izbjegavajući se pogledati u oči, ali po prvi put vidjevši se u potpunosti. Zanos … ne da se opisati taj i takav zanos. I baš u trenutku kad sam osvježen ponovo se počeo uvlačiti u zajednički naš prvi krevet, Marijin krevet, neobičan šum koji je razbio našu razdraganost, razbije našu, Marijinu i moju euforiju: netko je pokušavao otključati ulazna vrata, ali kako su ključevi veći bili u bravi sa druge strane … - Starci! – rekla je Marija, crne joj oči postale ogromne, zgrabivši tanku plavu majicu i navlačeći je preko glave, pokreti joj bili uplašeni i drhtavi i poželio sam je zagrliti, onako odjevenu samo majicom i čvrsto zagrliti, umiriti je. – Došli su ranije! - Smiri se – rekao sam navlačeći hlače na golo tijelo, bokserice nisam nigdje vidio iako sam pogledom šarao po spavaćoj sobi Marije. – Nije smak svijeta. - Možda tebi nije – drhtavo je odgovorila, ne zaboravljajući mi se zahvalno osmjehnuti, kad sam joj pružio gaćice, podigavši ih sa poda, gdje su zaboravljene ležale pored kreveta nekoliko dana. – Ali meni je! - Biti će što mora biti – rekao sam, iako je u meni sve drhtalo, strah me preplavio, ali još veći, najgori strah da će Marija primijetiti moj strah, obuzdavao me i silom sam se smiješio, dok smo se brzo oblačili, jer nismo se goli mogli suočiti sa njenim roditeljima, sa razotkrivanjem tajne, naše tajne, sa trunkom stida zbog našeg ushita. A onda me Marija iznenadila. Odjednom se uspravila, osmjehnula, crne joj oči pobjedonosno bljesnule i ispruženom rukom pokazujući mi na prozor. - Kroz prozor! – uzbuđeno reče. – Skoči kroz prozor. Nagonski, bez razmišljanja, krenuo sam prema prozoru, a onda, ne znam kako i ne znam zašto, u meni se nešto preokrenulo, mrzio sam samog sebe zbog bijega i Mariju zbog straha, jer bogamu, ništa lošeg ni pokvarenog nismo učinili, zar ne? Samo smo se voljeli, a voljeti i biti voljen, zar to nije cilj svih ljudi? U glavi su mi brujali romani koji su uzdizali ljubav, filmovi, pjesme i odjednom me više nije bilo strah i nije me bilo briga što će mi Marijin otac učiniti i reći i zastao sam na putu prema prozoru, okrenuo se, primio Mariju za ramena i rekao: - Nisam lopov da iskačem potajno kroz prozor. Ništa nisam ukrao. Ili možda jesam? Marija me pogledala onim svojim tamnim pogledom, usne joj zadrhtale, priljubila se uz mene i šapnula mi vrućim dahom u uho: - Nisi. Ništa nisi ukrao. Osmjehujući se, hrabreći jedno drugo, sa rukom u ruci, krenuli smo prema ulaznim vratima i Marija je otključala vrata, a njena ruka u mojoj ruci bila je topla i podatna, baš kao i Marija ovih proteklih slatkih dana: zajedno protiv svijeta! Copyright © 2023. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: voljena |
- 16:03 - Budi (2) - Iskren - #
04.05.2023., četvrtak
Lucifer
|
< Lucifer Zvali smo ga Lucifer. Nikad nikome nadimak nije manje odgovarao nego njemu: bio je blag, uvijek s osmijehom na licu i uvijek svima praštajući sve. Bio je mlad, kao što smo svi u ono vrijeme bili, tridesete su nam se godine života približavale i mi smo se, otpijajući vino iz boce, posprdno smijali tome. - Postati ozbiljni sa trideset? – pitao je Lucifer, a smeđe mu oči na duguljastom licu divlje sjale: velika količina alkohola pružala je zavidan unutrašnji plamen. – Zar život zaslužuje to? Sjećam se vrlo dobro one ljetne večeri, iako je od tog dana prohujalo prohujalo gotovo pedeset godina, ej, pola vijeka!, nije šala, ali sjećanje se ukotvilo u mojoj nutrini i spavalo. Čekajući trenutak buđenja. Sjedili smo na kamenom zidiću pored privatne kuće koja je imala privatni (možda ilegalni, ne znam) podrum u kojemu smo kupovali crno vino i pili do besvijesti, ili u mnogo gorem scenariju, do kad smo imali love. Te ljetne večeri bila je prisutna Irena, koju nitko od nas nije poznavao, ali koju smo prepoznali kao ljubiteljicu vina i istog trenutka kad je sjela pored nas, osmjehnula se nježno prema meni. Lucifer se nakesio i izravno, onako kako je samo on znao, položio joj ruku na koljeno i upitao: - Sviđa ti se ovaj pijanac? - Zašto pijanac? – uzvratila je Irena, čije ime još nismo doznali. - Zar nije? – upitao je Lucifer. – Zar ni ti nisi? Nasmijala se ne odgovorivši i odmaknuvši ruku Lucifera sa svog koljena. Otpivši malo vina iz vlastite boce pružila ju je prema meni. Prihvatio sam bocu, prihvatio poziv za kojeg sam znao gdje vodi i dobro potegao. Vino me činilo sretnim, zadovoljnim, ispunjenim, život je postajao ljepši, bezbolniji, radosniji i sve sam češće potezao iz boce, slobodnom rukom grleći Irenu, dok nas je Lucifer, onim svojim luđačkim osmjehom odmjeravao i klimao odobravajući, i u jednom se trenutku nagnuvši prema Ireni i meni rekao tiho, toliko tiho, da je samo naše odabrano društvo čulo, ali nitko sa strane: - Spavati ćeš sa njime, mala – mrmljao je polupijano: - ali i ja ću spavati u istoj sobi Znači sa vama! I smijao se, oči mu radosno plamtjele, usne trzale i gurnuo sam mu bocu u ruke, znajući da ga jedino to može smiriti i uljuljati u sigurnost kojoj je težio, a da ni sam to nije znao. - Je li to istina? – upitala je Irena. - Istina je – rekao sam. – Neće nam smetati, nema gdje prespavati. Ako ti … - Neka bude tako – rekla je Irena. – Iako je pomalo neobično. - A što je obično? – upitao je Lucifer, a osmjeh mu se prelio licem, zube je iskezio i znao sam da je „pijan ko majka“, kao što smo imali običaj govoriti. - Pa obično se ljudi ne opijaju kao što se ti opijaš – odjednom se razgoropadila Irena. – Piju laganije, čuvaju se. - Čuvaju se! – Lucifer ustane raširenih nogu, bijes mu se ogledao na licu, oči sijevale: - Čega da se čuvam? Smrti? Pa ja želim umrijeti! Što prije, to bolje! Želim umrijeti! Nikad neću zaboraviti onaj muk koji je zavladao nakon što je Lucifer to rekao, pa kao pokošen pao, ponovo sjeo, lice sakrio dlanovima, da bi odmah zatim odmaknuo dlanove, pogledao nas, i nasmijao se onim svojim luciferskim osmjehom i upitao: - Tko će mi dodati bocu? Svi smo se nasmijali, ali smijeh nije bio ono što bi trebao biti. I Lucifer je samo šest mjeseci kasnije prestao biti. Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora/strong> Oznake: vino |
- 16:53 - Budi (3) - Iskren - #
01.05.2023., ponedjeljak
Maza
|
Maza Jeste li kad u životu imali prilike ući u rijeku, oprezno došetati do njene sredine, pazeći da se ne okliznete po glatkom kamenju, pa pružiti ruku, sretno i opušteno, dozvoljavajući dlanu da miluje glatku površinu? Ako niste, onda nikad nećete shvatiti što sam osjećao milujući Mazu. Naravno, Maza nije bilo njeno ime, nadimak sam joj ja prilijepio (kako sam mnogo godina kasnije doznao) koji ju je čitavog života pratio. Jučer sam je sreo. Hodajući iza psa, pogledom uprtim u pseći rep, u početku nisam ni shvatio tko to ide meni u susret, a onda sam, ne znam zbog čega, podigao pogled i sreo se sa njenim pogledom i odmah ga prepoznao, usprkos prohujalih godina koje su nas razdvajale: samo je Maza imala takav pogled, oduvijek sam to osjećao, a sad, ovako iznenada, i uvjerio sam se u to. Gledao sam u njeno lice, silne su godine protekle, ali lice joj je ostalo milo i blago, a pogled, ah, taj pogled njenih tamnoplavih očiju nimalo se nije promijenilo, čak je i glavu, uokvirenu kosom boje žita, sad prošaranom sjedinama, nakrivila malo prema desnom ramenu kako je uvijek činila u doba naše mladosti i meni je, priznajem, srce na trenutak stalo. - Zdravo! – rekla je i nasmiješila se, pomalo zbunjeno, pomalo … ne znam kako, ali nikad prije na njenom licu nisam vidio takav osmijeh. – Od kud ti ovdje? - Stanujem ovdje već pet godina – odgovorio sam uranjajući pogledom u njene prekrasne oči, primjećujući kako su joj usne zbunjeno zadrhtale. - Toliko? – rekla je, a usne joj oblikovale veliko začuđeno slovo „O“ i ja sam, baš kao i mnogo godina prije, poželio zgrabiti je za ramena, privući k sebi poljubiti je dugo i strasno, a opet nježno. - Kako si? – upitao sam, ništa pametnije ne smislivši. - Dobro. - Čuj, pozvao bi te na kavu – rekao sam sav smućen, a u sjećanju mi bljeskale davne slike Maze i mene i bio sam siguran da ih Maza vidi, baš kao na filmskom platnu – ali dok šećem sa psom često ne nosim lovu sa sobom. - Imam ja za kavu – rekla je i nasmijala se, sagnuvši se i milujući mog psa. Jedan smo sat sjedili u obližnjem kafiću pompoznog imena „Cozmopolit“, kave su se hladile na stolu između nas, a mi smo započinjali rečenice sa: „Sjećaš li se …“ Sjećali smo se, Maza i ja, ništa nismo zaboravili, iako nas život razdvojio, pa ni onaj Prvi maj proveden uz Rječinu, dok smo omotani dekama valjali se u travi, uživajući jedno u drugom dok je Rječina tiho šumila u našoj blizini. Prsti su mi drhtali zbog slasti milovanja njene kože: nikad prije, a ni kasnije, nisam pod svojim dlanovima osjećao takvu mekoću. Sjećam se i vriska naslade, iako ga je pokušala zatomiti, koji se otrgao sa Mazinih vlažnih usnica i poletio prema plavom osunčanom nebu, samo trenutak prije, nego li sam i sam poželio kriknuti i svijetu objaviti vlastitu nasladu sreće. Ali nisam: umjesto toga uronio sam glavu među Mazine podatne grudi i tiho zaridao, osjećajući njene prste kako klize kroz moju dugu kosu, smirujuće i sa ljubavlju. Trenutak otrgnut iz vječnosti sačuvan u vječnosti sjećanja. Volio sam je. Voljela me. Voljeli smo se. A onda … - Eh – reče Maza mnogo godina kasnije u kafiću – bilo, pa prošlo. - Nažalost ili na sreću – dodao sam. - Možda je tako najbolje. - Možda – preko volje sam rekao. – Ali volio bi znati … - Što to? – upita Maza, a pogled, ah taj pogled … - Što bi bilo da je bilo … - rekao sam i počeo se smijati. Maza se nasmijala, sasvim malo nagnula prema meni i dlanom, vrućim i suhim, pokrila moju nadlanicu. - Tu smo – rekla je. – To je dovoljno. Zar ne? - Jest. - Jesi li sretan? - Što je sreća? - Razumijem! – Maza klimne i ispije kavu u jednom gutljaju. – Hoćemo li krenuti? - Idemo! – rekoh ustajući, pozivajući psa, opraštajući se sa sjećanjem, sa ljubavlju iz mladosti, a možda i još nečim … Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: ljubav |
- 17:36 - Budi (1) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||