![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
18.04.2012., srijeda
Fabianov nagon
|
Fabianov nagon Fabian duboko uzdahne i odlučno otvori vrata, pa izađe iz kuće i zatrepće na jutarnjem suncu koje je veselo sijalo, kao da je sve u redu na čitavoj planeti. Brzo hodajući oborene glave prema kolima, uzalud se nadao izbjeći neželjenom pitanju. U bilo koje vrijeme da je izlazio iz kuće, ili da se vraćao kući, ona bi sjedila udobno zavaljena u stolici za ljuljanje na trijemu svoje kuće i beživotnim pogledom promatrala život koji se odvijao na ulici, a koji je istinski nije ni zanimao. Upravo je to izluđivalo Fabiana, taj beživotni pogled ugaslih očiju njegove prve susjede i njeno uvijek jedno te isto pitanje, koje bi svaki put, kad bi ugledala Fabiana, postavljala, samo na čas prekidajući se ljuljati. - Kako je danas, susjede? - pitala bi upiljivši nezainteresiran pogled u Fabiana, dok bi on gledao u njeno rame, izbjegavajući joj pogled, bojeći se da mu ne pročita misli. - Ništa novog - odgovarao bi on i brzo se udaljavao od kola koja bi parkirao na zajedničkom parkingu. - Sve će biti dobro - dobacila bi susjeda za njim i zagrizla u neku poslasticu koje su joj se uvijek nalazile pri ruci. Fabian se nadao da su njene riječi istinite, ali je crv sumnje počeo rovariti u njemu. Nepromijenjeno stanje traje već dva tjedna. Petnaest je dana prošlo od onog lijepog i vrućeg dana kad se njegov, a i ne samo njegov, život iz temelja promijenio. Samo petnaest dana, ali se Fabianu činilo da su prohujala stoljeća. Sve je ostalo stalo. Život na čekanju. To ga je izluđivalo, a uvijek jedne te iste primjedbe njegove debele susjede, podizale su vjetar bijesa u njegovim grudima. Uzalud se nadao. - Idete u posjetu, susjede? - dopre do njega omrznuti glas susjede, koja je, naravno, bila na svom mjestu, zavaljena u stolici za ljuljanje. - Idem! - Mnogo je pozdravite. - Hoću. Hvala. - Sve će biti dobro. Fabian je već sjeo za upravljač i brzo zatvorio vrata kola. Sad je više ne čuje, svoju debelu i dosadnu susjedu. Osjećajući kako pritisak u njemu polako popušta, Fabian se blago osmjehne. Osmjeh mu za čas nestane s lica, dok se pažljivo manevrirajući uključivao u promet. Hoće li mu danas reći nešto drugo nego li inače? Sumnjao je u to. Nekako, kao da je postao običaj, da mu liječnik priđe, prijazno klimne i obavijesti ga kako nema nikakve promjene. Njegova je žena i dalje u komi. Može se samo čekati. Čekati što? Svaki je put poželio viknuti Fabian, stojeći pore kreveta u kojemu je sasvim mirno, beživotno, ležala njegova Liliana. Crveno ga oko semafora zaustavi. Fabian uzdahne, dopustivši mislima još jednom izlet u nedavnu prošlost. - Prognoza je da će dan biti prekrasan - rekla je Liliana osmjehujući. - Zašto ne bi otišli u prirodu i dobro se proveli? - Da se popnemo na još jedno brdo? - upitao ju je smiješeći se. - Zašto ne? - uzvratila je. - Sve je bolje od sjedenja. Slagao se sa njom i volio je njenu želju za pokretom. Neprestano su se nečim bavili, uživajući u tjelesnom naprezanju. Oboje su bili u odličnoj fizičkoj kondiciji, oboje u ranim tridesetim, zdravi i neumorni i grabili su slasti života širokim zahvatima. Te je suboto nešto pošlo krivo. Fabian je hodao prvi uz strminu brda, povremeno bacajući pogled prema njegovom, kako se na momente činilo, nedostižnom vrhuncu. Uspon je trajao već blizu dva sata, proljetno je sunce počelo grijati i Fabian se radovao vrhu brda na kojemu će sjesti, odmoriti se, diviti se pogledu, nešto pojesti. I dok je mislio o tome kako ih do tih trenutaka dijeli još samo nekoliko metara, začuo je kratki i prigušeni uzvik Liliane i brzo se okrenuo. Upravo na vrijeme da vidi kako se desna Lilianina noga otela kontroli i pobjegla visoko u zrak i kako Liliana pada na leđa i počinje se kotrljati niz strminu brda. Zaboravio je na vrh brda i sjurio se za kotrljajućom Lilianom. Nestrpljivi zvuk ga trgne iz razmišljanja i Fabian shvati da mu to trube nervozni vozači: semafor je promijenio boju u zeleno. Fabian se osmjehne i slegne ramenima tražeći oproštaj i razumijevanje ostalih vozača, pa pritisne gas. Sjeti se kako je uzalud dozivao Lilianu i blago je pljuskao po licu, nastojeći je prizvati k svijesti. Dok je prilazio bolničkom parkingu, prisjeti kako je nosio svoju Lilianu dole niz strmo brdo. Nosio ju sve do kola, dok su mu ruke trpjele, boljele do ludila, povremeno je zazivajući, ali mu Liliana nije odgovarala. Lilianu je položio na stražnja sjedala i pojurio prema gradu, prema bolnici, povremeno uzalud zazivajući njeno ime. Nije odgovarala. - Samo je pala - ponavljao je u bolnici liječniku koji mu je saopćio da je Liliana pala u komu. - Mora da joj se kamen odronio ispod stopala i zbog toga je pala. Ništa se drugo nije dogodilo. Zbog čega onda koma? Hoće li ... - Možemo samo čekati - prekinuo ga je liječnik blago, ali odlučno. - Čekati? - Samo to možemo učiniti - rekao je liječnik. - Čekati. - Da se probudi? - sa nadom u glasu upitao je Fabian. Liječnik je klimnuo prosijedom glavom, namjesti naočale na nosu i blago stisnuo Fabianovo rame. Prizor se ponavljao iz dana u dan. I razgovor. Gotovo doslovno uvijek isti. I Fabianovi susreti sa debelom susjedom koja sjedi u stolici za ljuljanje na svom trijemu, baš kao da njega, Fabiana, vreba. Zašto se ovo moralo dogoditi Liliani? Pa ona toliko voli život i zna uživati u njemu! Jednog je dana iznenada pomislio, dok se vraćao kući iz još jedne posjete bolnici i nepomičnoj Liliani, dok je izlazio iz kola i gledao u svoju debelu susjedu, da se takvog što njoj trebalo dogoditi. Nikako ne Liliani. Nego njoj, ovoj vreći sala i besmislenom životu kojeg provodi iz dana u dan sjedeći na trijemu i proždirući pizze koje bi joj donosili. Njen je život ... Nije tada izašao iz kola, jer nije mogao podnijeti čuti susjedin glas i ono njeno vječno jedno te isto pitanje. Brzo je odjurio dalje, u grad, da se provoza bilo gdje, samo da ne mora proći pored nje, debele, proždrljive, nepokretne, sve ono što njegova Liliana nije bila. Liliana je i dalje mirno ležala u krevetu, a aparati na koje je bila priključena tiho su šumjeli. Sve je isto, kao i uvijek, shvati Fabian. Nema promjene. Ali kad je u sobu ušao liječnik, Fabian mu u očima pročita promjenu i želudac mu se zgrči. Predosjeti nevolju. - Nije dobro? - upita sasvim tiho, kao da se boji probuditi Lilianu. - Nije dobro - potvrdi liječnik. – Žao mi je, ali ovo moram reći. Nema mjesta nadanju. Neće se probuditi iz kome. - Neće? - ponovi upitno Fabian, odbijajući shvatiti neizrečeno. - Žao mi je, ali neće - ponovi liječnik. - Nikakve nade nema. - Baš nikakve? - Nikakve. - I ...? - zamuca Fabian. - Što sad? - Isključiti ćemo respirator i ... - Pustiti je umrijeti?! - prekine ga Fabian, bijesno se zagledavši u liječnika. - Smirite se - umirujuće reče liječnik. - Ništa ne morate danas odlučiti. Pođite kući, razmislite, razgovarajte s obitelji ... Fabian prestane slušati. Odjednom shvati kako je sve gotovo. Gotovo je s Lilianinim životom. Umrijeti će. O njemu ovisi kad će umrijeti. On mora odlučiti. Sve postaje naopako. Gotovo je s njihovim zajedničkim lijepim i uzbudljivim životom. Sve je prohujalo u nepovrat. Sve! - Kako je danas, susjede? Fabian se trgne. Uopće nije bio svjestan da je stigao kući, da je upravo parkirao kola na uobičajenom mjestu i izašao iz njih. Nije se čak mogao ni sjetiti vožnje od bolnice do kuće. Kao da je velika spužva izbrisala posljednji sat njegovog života. - Kako je danas, susjede? - ponovi susjeda nastavljajući lagano ljuljati se i upiljivši nezainteresirani pogled u Fabianove oči, shvativši da joj neće odgovoriti. - Uobičajeno - procijedi Fabian prisilivši se na to. - Sve će biti dobro - reče ona i zagrize u trokut pizze. Um mu se zamračio, tijelo mu zadrhtalo. Reakcija je bila brza i silovita i strašna. Fabian se u tri ogromna skoka nađe pored debele susjede i dok je ona zapanjeno buljila u njega, raspali je desnicom u debelo lice. Zatim ljevicom, pa ponovo desnicom, dok se debelo lice treslo pod njegovim udarcima i koža počela pucati. Krv je štrcala sa debelog i mlohavog lica, a Fabianovi snažni udarci se nastavljali i nastavljali, a on je beskrajno uživao, konačno uživao nakon beskonačno dugo vremena i sa svakim je njegovim udarcem uživanje raslo ... - Znam - reče Fabian uzdahnuvši i rastjeravši bolesnu maštu koja je za tren zavladala njegovim umom. - Naravno da će biti sve u redu. Uživajte u večeri, gospođo. Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 17:05 - Budi (24) - Iskren - #
11.04.2012., srijeda
Nasmiješena Učka
|
Nasmiješena Učka Svakog bi jutra prilikom buđenja i ustajanja, prilazio prozoru i bacao pogled prema Učki. Običaj koji je polako prerastao u ritual. Tih nekoliko koraka od kreveta do prozora, kao da su ga pripremali za predstojeći dan. Nagnuo bi se nad prozor, iako je i bez naginjanja imao besprijekoran pogled na čitav zaljev i Učku koja se plavičasto sjajila. Još ako bi bila obasjana ranojutarnjim sramežljivim suncem, on bi se osmjehnuo i klimnuo prema udaljenim brdima, osjećajući da će mu dan biti dobar. Zar se Učka ne smije pod suncem? Nasmiješena Učka, tako je zvao dobro mu poznata brda koja je sa uživanjem promatrao iz dana u dan, iz godine u godinu. Učka je bila nasmiješena i onog dalekog toplog proljetnog dana, kad ju je ispitivački promotrio s prozora. Sunce ju je tek počelo obasjavati, probudio se rano, osjećajući nemir, ali kad je ugledao nasmiješenu Učku, nemir je nestao. Biti će krasan dan i provesti će ga sa Mazom. U zelenom naručju Učke koja mu se smiješila dobrodošlicom. Planirali su taj izlet već nekoliko puta, ali nekako bi se uvijek dogodilo nešto nepredviđeno i spriječilo ih u namjeri. Ili bi padala kiša, ili bilo što drugo, a oni, Maza i on, željeli su da dan njihovog izleta na Učku bude savršen, baš savršen, ničim ometen. I evo ga, danas je taj dan, sunčan i topao i lijep. Maza se privijala uz njega, dok su se penjali uskom šumskom stazom u potrazi za skrivenim proplankom. Privijala se uz njega i kad su ga pronašli, proglasili ga svojim i polegli na deku koju su prethodno bacili na zelenu i mirišljavu travu. - Bože! - uzdahnula je Maza. - Željela bi da ovaj dan vječno potraje. Nasmijao se. Potiho, ne želeći je uvrijediti i skrivajući lice u mirišljavom slapu Mazine plave kose. Ljubio joj je vrat. Netom su završili s vođenjem ljubavi, ali on je i dalje bio pun želje, nezasitan i želio još i još i još uživanja kojeg mu je pružala ta zanosna ljepotica. Iako vrlo mlad, bilo mu je svega dvadeset i dvije, već je naučio da nikad ništa vječno ne traje. Pogotovo ne lijepi i slatki trenutak. - Ti ne želiš? - upitala ga je Maza. - Što to? - Da ovo vječno potraje. - Znaš da želim - rekao je dajući joj do znanja da je želi. - Onda to i reci. - Zar ne govorim? - upitao ju je položivši joj ruku na svoju nabreklu muškost. - Prasac! - rekla je ona, ali je on vidio odsjaj u njenim očima i osjetio pokret zova njenih bokova i ono dobačeno "prasac" je postala najljepša riječ koju su njene vlažne usne mogle izgovoriti u tom trenutku. Dan se polako i ustreptalo odmatao između vođenja ljubavi i prikupljanja snage za slijedeće vođenje ljubavi. On je ponio dvije boce crnog vina, misleći kako će im to biti dovoljno, ali se prevario. Svjež zrak, nezasitno vođenje ljubavi, miris šume, sve je to u njima aktiviralo žeđ i nije se iznenadio kad je iscijedio i posljednju kap u plastičnu čašu koju mu je Maza pružala. - Trebao sam ponijeti još jednu bocu - rekao je žalosno. - Onda bi ovo bio upravo savršeni dan. Maza se nasmijala, odmakla od njega, a gole grudi joj bljesnule na popodnevnom suncu, pa posegnula za svojom velikom torbom u kojoj je donijela sendviče, pa iz njene tajanstvene dubine izvukla bocu vina. - Evo! - pobjednički je uzviknula. - Pobrinula sam se da dan bude savršen. Nasmijao se i zgrabio je čvrstim, ali nježnim stiskom i obasuo joj grudi poljupcima, osjećajući njene prste u svojoj dugoj kosi. I bio sretan. Već je onda znao, ponovo uranjajući u Mazinu slatkoću, kako nikad neće zaboraviti ovaj dan. Proveden na nasmiješenoj Učki. Stojeći kod prozora i gledajući prema Učki, on se nasmiješi sjećanju. Mnoge su godine prohujale od tog događaja, ali sam događaj i dalje uporno živi u njemu, ne može umrijeti, grčevito živi i dalje, pa još i danas osjeća miris Mazine kose prosute na zelenoj travi, još i danas osjeća njene ruke koje ga grle, još i danas ... a sve to samo zbog jednog izleta na nasmiješenu Učku. Mnogo je puta vodio ljubav s Mazom i na mnogim mjestima. Zašto nikad ne razmišlja o tim trenutcima? Nije znao zbog čega. Zagonetka se nije željela otkriti. - Kad odem u penziju, a to će biti iduće godine - govorio je Doktor trčeći i teško dišući - rano izjutra ćemo nas dvojica sjesti u kola, odvesti se do Učke i čitav dan uživati trčeći njenim stazama. Do tada ćeš se sasvim oporaviti. Oporaviti, rekao je Doktor, koji je zbilja bio doktor. Ali se njemu činilo da se nikad više neće oporaviti. Nikad više neće snaga plamtjeti u njegovim nogama i silnom ga brzinom nositi daljinama o kojima mnogi mogu samo sanjati. Njih su dvojica zajedno trčala već gotovo godinu dana, lagano i sa velikom dozom opreznosti. Doktor zbog prekomjernog pušenja, a on zbog nedavne teške anemije, oporavljajući se sporo, ubitačno sporo. - Čitav dan trčati? - pitao je prijatelja Doktora kojeg je silno zavolio provodeći zajedničke trčeće trenutke sa njim. - Malo ćemo i šetati - smijući se odgovorio je Doktor i produžio sasvim malo korak, a on je bio sretan što ga može pratiti: prije samo mjesec dana zastao bi i zadahtao nemoćno. - Silno ćemo se provoditi - nastavljao bi Doktor prateći misli i planirajući blisku trkačku budućnost njih dvojice. - Možda se i prijavimo za neku trku. - Sve je moguće! - uzviknuo je Doktor. - Vidiš, kako ti pobjeđuješ bolest! - Pa kad moram. Osjećam se mrtvim, ako ne trčim. - Sigurno! - sretno je rekao Doktor. - Živjeti se ne mora, ali trčati se mora! Sutradan je bila nedjelja i kad je vidio da Doktora još nema na njihovom mjestu u parku, pomislio je da se sigurno njegov prijatelj uspavao. Ali nije bilo tako. Doznao je sutradan, da je Doktor izdahnuo na samom ulazu zgrade u kojoj je živio. Izdahnuo je ujutro u devet, obučen u plavu trenirku i sa crnim tenisicama na nogama, nikad ne stigavši na dogovoreni trening. Zamišljao je svog prijatelja kako zastaje zbog silnog jutarnjeg pušačkog kašlja i kako ga nastoji pobijediti, ali kašalj postaje sve jači i jači i Doktor se polako ruši na hladan pod, a oči ... dalje nije htio nikad misliti. Umjesto toga, mislio je na Doktorovu rečenicu koja će zauvijek odjekivati u njemu: "Živjeti se ne mora, ali trčati se mora". Doktor je bio u pravu, znao je to sada, nekoliko godina kasnije, stojeći pored prozora i gledajući zamišljeno prema Učki koja se smiješila pod ranojutarnjim suncem. Kako je život čudan: gledajući Učku svaki se put prisjeća događaja koji se odigrao na njenim zelenim obroncima. Sjeća se i događaja koji se nije odigrao na njenim obroncima. Ali se trebao odigrati. Bilo bi tako lijepo trčati uz brdo, osluškujući Doktorovo disanje pored sebe. I bilo bi tako lijepo radovati se uspješnom trčanju gore visoko, na vrhu Učke, dok bi njih dvojica, dva prijatelja, dva trkača, radosno se osmjehujući sretno poskakivali slaveći sportsku pobjedu na samom vrhu nasmiješene Učke. Jer i Učka bi slavila zajedno sa njima, bio je siguran u to. Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 16:13 - Budi (22) - Iskren - #
29.03.2012., četvrtak
Na lukobranu
|
Na lukobranu Gospođa je Vilma imala dugogodišnju poslijepodnevnu naviku izaći iz kuće, kupiti "Novi list" i sa novinama pod miškom uputiti se u park, izabrati osunčanu klupu i prepustiti se uživanju čitanja. Nije joj smetalo što novine čita poslijepodne, a ne jutrom, poput većine ljudi. Ostavši udovicom, jednog je dana, otprilike sedam mjeseci nakon suprugove smrti, iznenada shvatila kako se zatvorila u kuću i gotovo uopće ne izlazi. I odlučila je to promijeniti. Odmah je tog dana, jer kad nešto odlučiš, onda to odmah i moraš provesti u djelo, mislila je gospođa Vilma, prošetala malo gradom i kroz park u čijoj je blizini stanovala. Dopala joj se šetnja i shvatila je iznenađeno, pripremajući se te večeri na počinak, kako jedva čeka ponoviti šetnju do parka. Ponoviti iskustvo. Postepeno je upoznavala ljude koji su tamo dolazili, iako nije sklapala nikakva prijateljstva. Ljubomorno je čuvala svoju osamu, uživajući u njoj i nikom ne dozvoljavajući narušiti je. "Poznavala" je tako i onaj mladi par, koji se sastajao svake srijede ispred parka. Uvijek samo srijedom i to ju je zaintrigiralo, pa je u glavi počela ispredati čitava romane mogućih objašnjenja ponašanja tajanstvenog para. Nisu bili jedini, koje je voljela promatrati, nagađajući njihova zanimanja, interese. Pokušavajući odgonetnuti njihove živote, živote nepoznatih koje je promatrala kako prolaze pored dok je sjedila na klupi u parku, zaboravljala je na jednoličnost svog života. Nije bila toga svjesna, ali obogaćivala je svoj usamljeni život redovitim šetačima u parku. Bio je ponedjeljak, kad je sasvim neobjašnjivo, umjesto da kao i obično krene u park, pošla laganim hodom prema lukobranu. Nikad prije nije bila na lukobranu, iako je u "Novom listu" pročitala da je otvoren za javnost. Čitala je o šetnici dugačkoj jednu morsku milju i potrudila se saznati da jedna milja iznosi točno 1.852 metra. Tamo i nazad ... sasvim dovoljno za poslijepodnevnu šetnju. Nakon što je došetala do samog ruba lukobrana, počela se polako vraćati i napokon izabrala jednu klupu i smjestila se na nju. Sunce joj je visjelo nad glavom, nalazilo se iza leđa gospođe Vilme, pa se tako dobro postavljena mogla mirno prepustiti čitanju. Već slijedeći dan, vrativši se na lukobran, umjesto da je otišla u park, gospođa je Vilma zapazila mladića. Bio je to sasvim običan mladić, ni po čemu ne odudarajući od svojih vršnjaka, ali je oštro i znatiželjno oko gospođe Vilme uhvatilo i ono neobično na mladiću. Lice mu je prekrivala tuga, a zamagljene oči su potvrđivale "dijagnozu" gospođe Vilme. Mladić se naprosto raspadao od prevelike tuge i ona je u sebi počela odgonetati porijeklo mladićeve tuge, raspredajući unutrašnjim monologom čitav sat. Samo dva dana kasnije, gospođa Vilma je primijetila i djevojku. Odsjaj sunca na djevojčinom licu omeđenom smeđom kosom, privukao je pažnju gospođe Vilme. Ulovila je djevojčin pogled pun želje i pratila ga i nije se iznenadila shvativši kako smeđokosa zaljubljeno gleda u tužnog mladića. Gospođa je Vilma zadrhtala: ta je priča baš onakva kakve je voljela! Sad će se njih dvoje ... i mašta se gospođe Vilme razbuktala i razmahala i vinula se visoko gore među romantične i ružičaste oblake. Ali nije bilo tako, ništa nije bilo ružičasto kao što je to gospođa Vilma priželjkivala da bude. Tužni je mladiš šetao, smeđokosa ga djevojka gledala, a on nije primjećivao poziv u djevojčinim lijepim plavim očima. Većinom bi hodao oborene glave kao u nekom transu, a djevojka mu se osmjehivala dok bi se susretali, dok je more šumjelo pored njih i uvijek bi samo prošli jedno pored drugog, iako bi djevojka nagonski usporila korak očekujući da isto učini i mladić. Ponekad bi se djevojka okrenula za mladićem, zastavši na svojoj šetnji i žalosno se zagledavši u mladićeva leđa koja su se udaljavala. Gospođa je Vilma ustreptala srca promatrala kako smeđokosa djevojka počinje mršavjeti, a lijepe joj plave oči postaju ogromne i tamne na sve više koščatom licu. Svaka je crta djevojčinog lica govorila o boli, o patnji i gospođa je Vilma sve više postajala ljutita na tužnog mladića koji ne primjećuje djevojčinu zaljubljenost, djevojčinu bol zbog te zaljubljenosti, pa čak ni samu djevojku. Bilo je trenutaka, kad bi gospođa Vilma poželjela ustati, zaustaviti oboje mladih i ... Suzdržala bi se svaki put, jer tko je ona da kroji nečije sudbine? Prisiljavala je sebe mirno sjediti i pratila razvoj događaja u kojemu se ništa nije događalo. Onda je djevojka nestala. Jednostavno je više nije bilo, prestala je dolaziti na poslijepodnevne šetnje lukobranom. Što joj se dogodilo? Zašto je nema? Je li uvidjela besmislenost svoje neuzvraćene ljubavi? Je li ... pitanja su se nizala i gospođa ih je Vilma sve odbacivala jedno za drugim, nezadovoljna odgovorima koji su odjekivali u njoj. Jer ona je priželjkivala da se dvoje mladih upoznaju i ... Niti mjesec dana od djevojčinog nestanka s lukobrana, gospođa je Vilma sa zebnjom zadrhtala, a raširene novine joj iskliznule iz treperavih prstiju. Rastvorila je novinsku stranicu s osmrtnicama i odmah na njoj ugledala desetinu fotografija smeđokose djevojke. "Nakon teške i krake bolesti ... " pisalo je ispod fotografija i gospođa je Vilma žalosno uzdahnula. Život je tako nepravedan. I bolan. Podigla je novine, uredno ih složila izgubivši volju za čitanjem i ugledala tužnog mladića koji više nije izgledao tužno. Osmjeh mu je poigravao na licu, dok je pogledom milovao štene koje je veselo trčkaralo ispred njega. Gospođa je Vilma uzdahnula: danas je dan kad tajne prestaju biti tajne. Razotkrila joj se nedavna mladićeva tuga. Bi li bilo drugačije da ... Gospođa Vilma odlučno ustane i još odlučnije odgurne nadiruće joj misli. Ne, neće više! Takav je život i ona ga neće više "prepravljati". Istina je da život zna biti nepravedan. Isto tako i bolan. Ali zna pružati i radost i vrijedan je življenja! Gospođa Vilma pogledom pomiluje razigrano štene i mladića, pa polako krene niz lukobran. Sutra će se ponovo vratiti klupama u parku. Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 15:11 - Budi (22) - Iskren - #
05.03.2012., ponedjeljak
Kroz šumu i sjećanje
|
Kroz šumu i sjećanje  Sve je bilo u redu dok po krajobrazu koji je brzo promicao pored prozora, nisam shvatio kako smo se približili našem cilju. Automobil je neumoljivo gutao kilometre, a u meni počela rasti panika. Strah, velik i ružan, zahvatio mi je um i nije me puštao. Strah da ću se onog trenutka kad izađem iz automobila i udahnem svježi šumski zrak jednostavno raspasti. I zaplakati. Toga sam se najviše bojao. Plakati ispred drugog muškarca, pokazati toliku slabost. - Stigli smo - nepotrebno je rekao Lovac, a ja sam šutke klimnuo, bojeći se progovoriti. Otvorio sam vrata kola koja je Lovac parkirao samo nekoliko metara dalje od ceste, u blizini lovačke kuće, u kojoj su lovci noćili pred ranojutarnji lov. Iskoračio sam iz kola ne oklijevajući, znajući da moram to učini, a misao je poletjela prema njoj, prema Lori. Sad bi ona nestrpljivo pojurila nekoliko metara dalje radosno njuškajući, uzbuđena zbog mnoštva mirisa kakvih u gradu nije imala prilike nanjušiti. Gdje god sam pogledao, vidio bi nju, Lori. Kako veselo njuška neki trag, kako onako sitna hrabro trčkara uskom šumskom stazom, kako ... bila je posvuda. Ali samo u mom sjećanju. U stvarnosti, ležala je mirno u svom posljednjem počivalištu, kojeg sam joj s ljubavlju iskopao u sličnoj šumi, a u kojoj smo također proveli mnoge sretne sate. - Jesi dobro? - upitao me Lovac ne gledajući me. - Jesam - slagao sam, jer nisam bio dobro. Zgrabio sam alat s kojim ću očistiti pojilište i krenuo dobro mi poznatom stazom. Već sam mnogo puta bio ovdje, prolazio ovim istim šumskim stazama, ali još nikad bez Lori, mog vjernog psa, minijaturnog patuljastog pinča i osjećaj žalosti koji me obuzeo počeo je naglo rasti i bojao sam se da se ne raspadnem, zaplačem. Oči su mi se ovlažile, ali sam uporno koračao naprijed, jer povratka nije bilo. Kad me je jučer Lovac upitao, hoću li sa njim u šumu, odnijeti hranu za divljač i malo mu pomoći u raščišćavanju obraslog terena, htio sam odlučno odbiti. Još je prerano, htio sam mu reći. Uspomene su još tako svježe, previše svježe. Progoniti će me, neće mi dozvoljavati uživanje u šumi. Bojao sam se uspomena i ujedno nisam ih želio zaboraviti. A onda sam progutao knedlu koja me gušila u grlu i pristao. Jednom ionako moram otići na to mjesto, gdje smo Lori i ja bili sretni. Nema smisla odgađati. Jako sam volio gledati je kako se onako sitna okretno probija kroz gustu travu i preskače prepreke na svom putu. I kako veselo maše repićem, kad bi zastali pored neke od hranilica koje smo punili kukuruzom. Miris ju je divljači uzbuđivao. Jednom je tako nanjušila medvjeda, mora da je vrlo kratko vrijeme prije nas posjetio hranilicu. Jer Lori se ukipila od straha i počela drhtati, držeći se moje blizine. Našalio sam se tada s Lori. Podigao sam je i ugurao u ruksak u kojemu sam donio hranu za divljač, a kojeg sam već ispraznio. I prije sam to pokušavao učiniti, šaleći se i igrajući se sa njom, ali mi nikad nije uspjelo ostvariti naum. Trzala se i blago ujedala i uvijek se uspijevala izmigoljiti, režeći i lajući pobjednički prema meni. Ovog sam puta uspio, valjda zbog straha od medvjeda, kojeg je sitna Lori osjećala, a koji kao da ju je paralizirao. Zatim sam podigao ruksak sa Lori u njemu i objesio ga na drvo, pričinjavajući se da napuštam to mjesto. Nije cviljela, nije lajala, ali su njene tamne i vječno radoznale oči gledale vrišteći upitno u mene. Zar je napušta onaj u kojeg ima beskrajno povjerenje? Smijući se brzo sam se vratio k njoj, po nju, i dok mi je Lori zahvalno lizala lice, smjestio sam ruksak s Lori u njemu na grudi i tako je nosio sve do povratka k parkiranom automobilu. Sjetio sam se tog događaja kad smo stigli upravo na to mjesto. Pogledom sam milovao stablo na kojemu sam onog dalekog i sretnog dana objesio ruksak i njemu svoju Lori. Sjetio sam se i kako me je s bezgraničnim povjerenjem gledala dok sam je posljednji put nosio. Ja sam znao da je nosim posljednji put. Je li ona znala? I ako je znala … Suze su mi potekle i okrenuo sam glavu, a isto je učinio i Lovac, poštujući moju bol, a ja sam mu bio zahvalan zbog toga. Kako smo napredovali šumom, sjećanja su postajala veselija, tuga me je polako napuštala. Postajao sam zadovoljan zbog pristanka pratiti Lovca. Jer čemu skrivanje? Ne možeš pobjeći ni od sjećanja ni od tuge. A Lori zaslužuje oboje. Prisjetio sam se i Lorine hrabrosti: iako sitna i lagana, nikad nije pokazala strah. Uvijek je glasno lajući jurišala prema opasnosti. Lori zaslužuje da je zauvijek pamtim i da tugujem za njom. Jedan je djelić nje, moje Lori, i naših zajedničkih avantura, zauvijek ostao utkan u ovu šumu, lovište, i svaki put, kad budem hodao uskim i sad već poznatim stazama, Lorin će duh trčkarati pored mene. Jer sve je i dalje tu, okruženo zelenilom i cvrkutom ptica, svi naši zajednički doživljaji, svaki zajednički sretni trenutak. Gdje god pogledam, sjećanje izvire, a Lori veselo trči, trči ... Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 12:58 - Budi (39) - Iskren - #
10.02.2012., petak
Ulicama moga grada
|
Ulicama moga grada Okrećem leđa Guvernerovoj palači i počinjem se spuštati niz strmu ulicu nekad popločanu kamenim kockama, sjećam je vrlo dobro iz svog djetinjstva. Ledena mi bura udara u lice i saginjem glavu. Nema više kocaka, sad se samo asfalt pruža ispod mojih užurbanih nogu. S moje desne strane pruža se ulica Ivana Dežmana kojoj sam nekada stanovao. Davni zvukovi djetinjstva, pohranjeni u mojoj dubini, izviru van, sjećanje se komeša, pobjeđuje zaborav. Još uvijek sa zidova zgrada odbija se vika nas, djece, koja pomamno trči za loptom. Bila su to neka druga vremena, kad je promet bio vrlo rijedak, a vozači vrlo ljubazni. Kad bi se povremeno pojavio neki automobil, mi bi povikali: "Pazi, auto!" i zaustavili se točno na mjestu na kojem bi se tog trenutka nalazili. Vozači bi vozili slalom između nas malih nogometaša i blagonaklono nam se osmjehivali. Nerijetko bi netko od njih dobacio nam koju prijaznu primjedbu. Na samom kraju ulice tada se nalazila garaža "Autotransa" i ubrzo smo poznavali sve njihove vozače koji bi nam klimali sa svog povišenog položaja, kao s nekog prijestolja, a mi, klinci, cerekali im se od uha do uha. Poneki među njima znao nam je dobaciti po koju žvakaću gumu, ne običnu, već u obliku cigarete, koje bi oni kupovali u Italiji. Ushićeno smo ih hvatali, dijelili na male slasne komadiće između sebe. Voljeli smo istraživati ulice, tražiti avanture i nikad nam nije bilo dosadno. Među prvima smo otvarali sezonu kupanja na Gradskom kupalištu. Sad je tamo luka, a onda, u samom centru grada bilo je kupalište, more bistro i čisto, a o štetnosti sunčevog zračenja još nitko nije ni sanjao. Hodajući prema kupalištu, obično nismo hodali pločnikom, poput svih ostalih građana, već se zavlačili ispod njega, spuštajući se do same vode, Rječine, i pažljivo napredovali po skliskom terenu obraslom algama. Za divno čudo, nikad se nitko nije neželjeno okupao. Na Gradskom bi se kupali uz vrisku i neprestano takmičenje u plivačkim disciplinama. Bili smo neumorni. Bio je tu i veslački klub i jednom sam, skočivši s njegovog krova uganuo nogu. Vraški je boljelo i još uvijek pamtim težak put do kuće i pomaganje prijatelja Črta, na kojeg sam se oslanjao. Nekoliko sam dana morao mirovati i to je bio pravi mali pakao za mene. Ali uskoro se i to promijenilo, jer svi moji drugovi u igri mi se pridružili na balkonu ispred ulaza u stan, gdje sam se izležavao na deki. Vladala je solidarnost među nama. Ispod uličice Ivana Dežmana, u ulici Ivana Kurelca, nalazila se naša Osnovna škola. Sad je to gimnazija i jednim se dijelom oslanja na hotel "Bonavia". Hotel koji je u međuvremenu od mog djetinjstva do danas nadograđivan i sad je raskošna crno-bijela kockasta ljepotica. Izlazeći iz škole, obično smo se spuštali ulicu niže, na Dolac i tu bi znali satima sjediti na niskom zidiću i promatrati živost ispred hotela. Prizor nadolazećih gostiju nikad nam ne bi dosadio. Raspravljali smo o tome odakle dolaze, iz kojih sve dalekih zemalja, napeto osluškujući djeliće njihovih razgovora koji su dopirali do nas. Čudna, kako se nama činilo, garderoba hotelskih gostiju nam je izmamljivala posprdne i zajedljive komentare. Jednog smo dana, ne vjerujući svojim očima, ugledali glumicu Belindu Lee kako izlazi iz automobila okružena razdraganom svitom. Svi smo je poznavali iz jednog filma u kojemu je glumila Lukreciu Borgia i razrogačenim smo očima upijali ljepotu njene raskošne crvenkaste kose i vitko, sasvim vitko, mršavo tijelo. Gledali smo je na snimanju filma, čiji se jedan dio snimao pored naše škole i nikad nam to gledanje beskrajnog ponavljanja jedne te iste scene nije dosadilo. Ubrzo nakon toga, nesretna je glumica poginula u automobilskoj nesreći i mi smo svi bili iskreno žalosni zbog toga. Znali bi stati pored stepenica, uz sam rub hotela i gledati kako se ljubitelji dobre kapljice nesigurno spuštaju niz stepenice, izlazeći iz popularne gostionice "Vrbnik", koja se nalazila na samom rubu zgrade i pored koje si morao proći ukoliko si želio ući u srž grada u njegovo srce, Stari grad. Tu je već počinjao neki novi svijet, noćni, kojeg nismo kao klinci poznavali. Ali je danju bio naš, poznavali smo ga čak i po mirisu. Obična kupovina kruha postajala je u Starom gradu avantura, jer kupljeni je kruh bio mirisan i topao i naprosto nas mamio na otkidanje komadića i uživanje u njemu. Pa još jedan komadić, i još jedan ...Stare gostionice su odisale mirisom plemenita vina i pržene ribe i mi smo požudno udisali božanstvene mirise, maštajući o odrastanju kad ćemo i mi moći ući u takvu jednu gostionicu, naručiti čašu vina i zapaliti cigaretu. Cigarete ... naučio sam pušiti u školi, kao i gotovo svi moji vršnjaci, pa bi često posprdno govorili: - Škola nas je dobro odgojila. Vidi koliko duboko mogu uvući dim. Pušili smo u toaletima i ne sjećam se da nas je ikada neki nastavnik ulovio na djelu. Ali znali su da pušimo, to znam. Jer nastavnik je hrvatskog, strastveni pušač, znao na predavanju zapaliti samo pola cigarete i onda bi izabrao upirući prstom u nekog od nas uz riječi: - Odnesi ovo vani i dobro zgnječi nogom. I ne puši. Izabrani bi đak klimnuo i sa čikom u ruci, držeći ga pažljivo vršcima palca i kažiprsta, krenuo prema vratima učionice. - Čekaj! - zaustavljao ga je glas nastavnika. - Znam ja tebe, mangupa! Sigurno ćeš pušiti moj čik. Što nije baš zdravo. - Neću, druže nastavniče! - odbijao bi đak gledajući ga drsko u oči i lažući, a svi smo znali da laže i svi smo mu zavidjeli na zadatku. - Znam ja vas, mangupe - uvijek bi rekao nastavnik. - Evo, uzmi novu polovicu, pa povuci dva dima. Čista. Đak bi nas pogledao s veselim cerekom na usnama, dok bi mu oči pobjednički sijevale i brzo bi izlazio iz učionice, valjda se bojeći da se nastavnik ne predomisli. Voljeli smo zuriti uz stepenice pored hotela "Bonavia", smjestivši se u njihovom podnožju i gledati u Guvernerovu palaču. Pogotovo ljeti, kad je sunce raskošno sijalo, a palača se bljeskala bjelinom. Zamišljali bi dame i gospodu kako prekrasno obučeni izlaze iz Guvera, kako smo svi zvali palaču, i polako se spuštaju niz strmu ulicu, dame sa suncobranima u rukama, a gospoda pušeći. Stepenice su ih čekale, vrata "Bonavie" bila im otvorena. Razgovarali bi međusobno opisujući drugima ono u što je svaki pojedinac vidio u svojoj mašti. Beskrajno smo se zabavljali na taj način, izmišljajući čitave romane. Nisu sve naše igre bile bezazlene. Voljeli smo se spustiti sve do obale i vrebati na vlakove koji su njome prolazili. Dugačka bi kompozicija vlakova uz zveket polako prolazila dovozeći ili odvozeći brodski teret, a mi bi uskakali na vagone koji su prolazili mimo nas i penjali se gore, na teret, pa zatim na drugi vagon, pa slijedeći ... Jednog je jesenskog dana jedan među nama pogrešno procijenio razdaljinu skoka i okliznuvši se, promašio i odjednom mu stopalo kliznulo, on vrisnuo i za čas se našao između kotača kompozicije koja se ravnodušno kretala dalje. Urlik se bolno podigao prema nebu, a mi ukočeni od straha trenutak mirovali i gledali prema svom nastradalom prijatelju. Kompozicija se zaustavila samo na tren, što se znalo često događati i što smo mi iskoristili. Poskakali smo sa vagona i brzo pohitali ka prijatelju. Izvukli smo ga ispod vagona i sa strahom gledali u njegovu krvavu nogu. Činilo nam se, da mu je stopalo zauvijek uništeno. Ali nije bilo tako. Nekoliko plastičnih operacija, skidali su mu kožu sa bedra i "lijepili" je na stopalo i naš nam se prijatelj ponovo vratio i ponovo sudjelovao u istraživanju grada. Mladost je neuništiva, nismo to znali onda, ali smo naslućivali i tako se osjećali. Neuništivo! Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 14:32 - Budi (28) - Iskren - #
01.02.2012., srijeda
Biti stonoga
|
Biti stonoga Nekada je mrzio zimu. A onda prestao. Nije ni primijetio kako počinje otkrivati ljepotu zimskih dana. Smrznutu baricu na asfaltu u kojoj se ogledalo nebo, razgolićene grane drveća nasuprot sivom nebu, pjev vjetra, koji mu je nekad ličio na urlik divlje zvijeri. Postavši svjestan promjene koju je doživio, ispunjavao se srećom, a spoznaja, kako u svemu, pa čak i u nečem najružnijem, počiva djelić prekrasne ljepote, nadimala mu je grudi. Shvatio je iznenada: Život je bogat plodovima i nesebično nam ih nudi. Na nama je samo da uzmemo pružene plodove i počnemo učiti uživati u njima. Jer i to treba naučiti, baš kao i sve drugo. On je naučio. I osjećao se ispunjenim zbog toga. Jer odjednom, događaji koji su mu se ranije činili neugodnim, počeli su dobivati novu dimenziju. Obasjani do sad nepoznatom svjetlošću njegovog unutrašnjeg oka, otkrivali su mu se u čitavoj svojoj raskošnoj ljepoti. Jedna zima njegovog života unijela je raskoš proljeća u dane za koje se pribojavao da će biti glupo jednolični. Nevrijedni življenja. Pao je, poskliznuo se na tvrdoj i smrznutoj zemlji i ozlijedio nogu. Operacija je nužna, objasnili su mu u bolnici i mirno je tu vijest prihvatio. Sve do onog trenutka kad mu je kirurg objasnio kako će morati otprilike tri mjeseca sasvim mirovati. To ga je uzdrmalo. Iznad svega je volio pokret i tri mjeseca se ne kretati činilo mu se nemogućim. Tri su se mjeseca beskonačno pružala ispred njega u čitavoj svojoj hladnoj i sivoj zastrašujućoj jednoličnosti. - Ne budi cmizdravac - rekla mu je Selina, kad ju je nazvao mobitelom iz bolnice, da joj javi što mu se dogodilo. - Vrijeme prisilnog mirovanja će to za čas proći, ne brini. Ja ću se za to pobrinuti. I jest, pobrinula se. Posjećivala ga je često, uvijek donoseći poneki slatki dar i smijući se njegovom neiskrenom odbijanju. - Ne brini - govorila je Selina odmotavajući čudne vrste čokolade za koje on nije ni znao da postoje. - Samo uživaj. Kad budeš ozdravio, brzo ćeš kretanjem vratiti se na staro. Sumnjao je u to, ali nije ništa glasno izgovorio. Priznao je samom sebi kako uživa u Selininoj pažnji, prepuštajući joj se sve više i sa sve većim uživanjem. Mazila ga je. Donosila je te čokolade sa sobom i uživala gledajući ga kako ih tamani. Nije više brinuo o kilogramima kojih se bojao. Imao je povjerenja u samog sebe. Kad ozdravi, kad ponovo bude mogao čvrsto se osloniti na povrijeđenu nogu, vrlo brzo će "skinuti" višak, za kojeg je bio siguran da će ga dobiti. Dani su ludom brzinom tutnjali, baš kako mu je Selina i obećala. Uživajući u njenim zagrljajima zaboravljao bi na ukočenu bol koja bi ga pritiskala kad Seline ne bi bilo pored njega da mu skreće misli. Volio je njene napade na njega, koje bi započinjala istog trenutka kad b ušla i zatvorila vrata za sobom. Pazeći da mu ne povrijedi nogu koja se nespretno odmarala omotana gipsom, polegla bi na njegove grudi započevši ljubavnu igru. - Pazi na nogu - dahtao bi on često, uzbuđen do ludila, a uz to i bojeći se možebitne povrede. - Ne brini - rekla bi uvijek i zatim ga ušutkavala strastvenim poljupcima. Zbog njegove noge u gipsu, ljubavni su im položaji ponekad bili sasvim čudni, neuobičajeni i ponekad su ih nagonili na smijeh. Pa bi na trenutak prestali s ljubavnom igrom, pogledali se u oči i počeli smijati. Smijeh im je odzvanjao zlatnom srećom. Ispunjavao je prostor oko njihovih oznojenih tijela i uplitao im se u kosu. Mirisali su na sreću, grabeći nasladu i još naslade. - Kakvi dani bolovanja - rekao je on nakon još jedne takve iscrpljujuće-okrepljujuće igre prolazeći joj prstima kroz gustu kosu. - Nije ti dosadno? - upitala je vragolasto ona. - Nije - odgovorio je u njeno malo uho i smijuljeći se. - Volio bih da sam stonoga, pa da svake zime lomim po jednu nogu. A ti da ... - Luđače moj dragi! - uzviknula je Selena ljubeći i sakrivajući pogled tamnim i dugim trepavicama. To je poslijepodne odjednom oživjelo u njemu i čitavog dana misli mu hrle samo tom poslijepodnevu. Zimskom poslijepodnevu u kojemu je poželio biti stonoga. Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 14:29 - Budi (23) - Iskren - #
18.01.2012., srijeda
Isti
|
Isti Jedna se drama odvijala sve bržim ritmom na velikom ekranu, a druga, nevidljiva, ali ništa manje dramatična u Dorianu. Osjećao je kako ubrzano diše i nastojao se smiriti, dok se radnja filma primicala vrhuncu: otac je upravo doznao za homoseksualnu orijentaciju svog obožavanog jedinca i predsjedavajući za obiteljskim stolom, javno ga se odricao. Majka je potiho plakala, pokušavajući sakriti suze, dok je sestra onog koji je svu tu zbrku prouzročio, nježno majci obgrlila ramena, uzalud je pokušavajući utješiti. Otac je bio neumoljiv u svom pravednom gnjevu, kako je on mislio i osjećao i tihim je i dramatičnim glasom naređivao sinu da izađe iz njegove kuće, iz njihovih života, odričući ga se. Dorian je, zajedno s još nekoliko stotina gledatelja u kinu pogled upirao u veliko platno, ali ona borba koja se odigravala u njemu, odnijela je pobjedu. Nije više vidio događaje na platnu, već je unutrašnjim okom gledao sebe u ne tako dalekoj prošlosti. Svi su sa prezirom govorili o njima, o pederima, nitko ih ne nazivajući homoseksualcima. Bili su mladi, neiskusni i sve su "drugačije" nazivali "pederima", trpajući ih sve u isti koš nerazumijevanja. - Jedan me peder jučer gledao iz žbunja - požalio se Dorian Josipu one večeri - dok sam s Marijom sjedio na klupi u parku. - Prokleti pederi! - zarežao je Josip, a zelene su mu oči bijesno zablistale. - Večeras ćeš s Marijom otići na istu klupu, a ja ću ... Te je večeri Dorian, kao i gotovo svake večeri, vodio Mariju prema "njihovoj" klupi u parku, noseći njene školske knjige. Dočekao ju je ispred škole, dok su se minute odvijale užasno sporo i obasipan radoznalim pogledima djevojaka koje su poznavale Mariju. Nastojao je ne obraćati pažnju na njih, radujući se susretu s djevojkom koju voli i osjećajući uzbuđenje zbog zaštite koju će večeras imati u parku. Mariji nije rekao ni riječi. Mirno ju je odveo do njihove omiljene klupe i posjeo. Sjeo je pored nje nastojeći pogledom probiti tamu: zimska je večer vrlo rano crnilom legla na grad. Ništa nije vidio, čak ni okolno žbunje, a da o Josipu ni ne govori. Tama je bila neprozirna. Izmjenjivali su nježnosti i Dorian se zanio u toplom djevojčinom zagrljaju. Sasvim je zaboravio na možebitnog "pedera" koji ga gleda sakriven iza gustog rastinja. Lom granja i glasan povik, Dorian je istog časa prepoznao glas Josipa, odjednom se prolomio ledenom tamom i na oskudno osvijetljene iz žbunja odjednom izleti neki prestravljeni jadnik. Ali nije mogao umaći brzom Josipu i još dvojici koje je Josip poveo sa sobom i koje je Dorian vrlo dobro poznavao. Sasvim iznenađen, ali ne osjećajući ništa drugo, nije bilo radosti i to ga je čudilo, Dorian je grlio Mariju koja se prestravljena privijala uz njega, dok su dečki srušili voajera na šljunkovitu stazu i počeli ga nemilosrdno udarati. Voajer se derao, dozivajući u pomoć, ali naravno, nitko se nije odazvao. - Dosta više! - odjednom je vrisnula Marija otevši se iz zaštitničkog Dorianovog zagrljaja. - Ubiti će te ga! Dostaaaaaaaaaaaaaa! Tek ih je taj krik Marije zaustavio i dečki su se zbunjeno pogledavali, tražeći razlog njene uzbune. Jer oni su samo radili svoj posao. Štitili su svog prijatelja i ujedno i nju i kako to da ona to ne shvaća? Već dramatizira sasvim nepotrebno. Djevojke … Onaj jadnik na zemlji, osjećajući kako je njegovim mučiteljima pažnja konačno skrenuta sa njega, naglo je ustao i pojurio iz sve snage. Što dalje i što brže od ove divlje gomile. Momci su gledali za njim i osmjehivali se vadeći cigarete. - Idemo - rekao je Dorian Mariji grleći je. - Otpratiti ću te kući. Večer nam je i onako upropaštena. Sjedeći sad u kinu, dok je pored njega sjedila Veronika, Marija je već bila daleka prošlost, Dorian se žalosno osmjehnu. Mladost i okrutnost često idu ruku pod ruku. I on je sam okrutnost često pogrešno miješao s muževnošću. I bilo mu neugodno kad nije osjećao slast, zabivši nekome svoju pesnicu u lice. Naprotiv, osjećao je žalost zbog tog čina. Ali svi se muškarci tuku, zar ne? Kako bi to izgledalo, da odbije braniti čast svoje klape? Da se povuče, izbjegne tuču. Zar to ne bi bilo izdaja? Nije smio ni pomisliti na to. "Pederi", tako su ih zvali. Još nisu ni poznavali riječ "voajerizam" i svi su za njih bili prokleti pederi, a zna se vrlo dobro što se s pederima mora učiniti. Mnoge je zimske večeri Dorian sa svojom klapom proveo u gradskom parku izvlačeći uplašene muškarce iz grmlja i mlateći ih. Bila su to neka druga vremena, kad se o "Paradi ponosa" nije još ni sanjalo. Ostali su ljubavni parovi sa osmjehom odobravanja pratili njihove akcije. Prebiti "pedere" bilo je časno. Istini za volju, nisu ih ozbiljno ranjavali, ali udarci jesu bili mnogobrojni i bolni. Znao je to Dorian, jer svaki je put, poslije tako provedene večeri, morao kući namakati šake u toploj i slanoj vodi. Članci bi mu na šakama bili natečeni, što se jako primjećivalo, jer Dorian je imao uske i nježne ruke. Topli stisak ruke Veronike, vrati Doriana u sadašnjost. On joj se osmjehne u mraku i vrati pogled na ekran, ovog puta prateći radnju koja se odigravala na širokom platnu. "Na ovom je svijetu toliko mržnje", govorila je mladićeva majka, uzalud nastojeći probiti očevu tvrđavu građenu čvrstim opekama predrasuda, "da je bilo koji oblik ljubavi i više nego dobrodošao." Dorianu se stegne grlo i svi oni jadnici, koje je u davnoj mladosti šakom udarao nazivajući ih "pederima" prodefiliraju u hipu kroz njegovo sjećanje. Nije mogao suspregnuti suzu, žaleći za svojim postupcima kojima je drugima nanosio bol. Ljudima poput njega samog. Koji su imali roditelje, baš kao i on, imali snove, baš kao i on, imali nadanja, baš kao i on ... Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 16:44 - Budi (12) - Iskren - #
08.01.2012., nedjelja
Ljubavna priča : Joška i Momo
|
Ljubavna priča : Joška i Momo Joška Pohlepno je grizao divlju slobodu, kad je Joška ušetala u njegov život. - Zovi me Joška - rekla mu je smijući se i zabacujući dugu i smeđu kosu, a plave su joj oči upijale zamućeni Momov pogled. - Joška - ponovio je Momo pomalo pijano, a nije još bilo ni podne i dan je bio vruć i u nedogled se pružao pred njima, a duga i naporna noć ležala je pobijeđena iza njega. Od tog dana, kao da je se nije mogao riješiti Joške. Bilo je ljeto, vrhunac ljeta, Momo se iskrcao s broda tek prije sedam dana i još je uvijek proslavljao nanovo stečenu slobodu. I beskrajno uživao u njoj zalijevajući je ogromnim količinama piva, često pjenušavi ledeni potok presijecajući rumom, živom vatrom. Volio je osjetiti snagu ruma na dnu stomaka, a nije imao ništa ni protiv zagrljaja Joške, koju je već te prve večeri odveo u svoj krevet. Mazili su se malo te svoje prve zajedničke noći, za koju je Momo pretpostavljao da će ujedno biti i posljednja. Ujutro je poput pravog kavalira ustao prije Joške i gledao je trenutak ili dva kako spava, uživajući u njenoj ljepoti, tek sad postajući svjestan da mu se u krevetu nalazi prava ljepotica, pa skuhao kavu koja mu je bila potrebna. Odbila je piti kavu onako neumivena. Iskočila je iz kreveta i ogrnuvši se njegovom košuljom pojurila u kupaonicu, dok ju je Momo pijuckajući kavu i rum čekao opružen na kauču koji mu je služio kao krevet i uživajući u prvoj cigareti tog dana. Vrativši se, prijekorno je dobacila pogled prema čaši s rumom, ali ništa nije rekla, osjetivši njegov otpor i bijes koji se već budio. Prezirao je žene, koje nakon jedne provedene noći sa njim, uzimaju sebi za pravo spočitavati mu njegove navike. Možda i jesu bile loše, ali bile su njegove i on ih je volio. Dopalo mu se njeno suzdržavanje i dok su vodili ljubav tog jutra, više je mislio na njeno nego li na svoje zadovoljstvo i opustio se tek onda, kad se iz njenog grla oteo duboki grgljajući krik uživanja. Te se noći, ili bolje reći jutra, jer bilo je već tri i trideset izjutra, vraćao polupijan kući i penjući se s naporom na četvrti kat, nelagodno je zastao osjetivši nečiju prisutnost. Ali se nije iznenadio ugledavši Jošku kako sjedi na stepenicama ispred njegovog stana. Gledala je u njega i osmjehivala se. - Od kad si tu? - upitao je. - Ne znam. - Mogla si pozvoniti - rekao je otključavajući vrata. - Stara ili sestra pustile bi te u moju sobu. - Željela sam te ovdje dočekati - rekla je Joška ulazeći ispred njega u stan. Zaključavajući vrata dobacio joj je pogled iznenađenja i odjednom je poželio biti sasvim trijezan sa njom, za nju, za sebe, za njih. - Pričekaj - šapnuo joj je u uho. - Istuširati ću se na brzinu i oprati zube. Smrdim. Nasmijala se sasvim tiho i pogladila mu užareni obraz. Čekala ga je svake noći. U bilo koje doba da se vraćao, Joška bi sjedila na prohladnim stepenicama ispred njegovog stana i strpljivo ga čekala. Jedne noći namjerno nije uopće došao kući, ali Joška iduće noći koja se pretvarala u jutro, ništa nije rekla. Je li ga čekala? Želio ju je to upitati, ali se ugrizao za jezik. Osme noći za redom, dok se uspinjao stepenicama, nozdrve su mu se raširile i namirisao je Joškinu prisutnost. U stomaku mu je nešto zatreperilo i znao je da se sve odjednom promijenilo. Bio je nježan te noći. Bila je strastvena te noći. Ujutro je ustao, skuhao kavu i donio je na poslužavniku u sobu, osjećajući ljubopitljive poglede majke i sestre na svojim leđima. Znao je što misle: svaku noć s istom djevojkom ... Tiho je odložio poslužavnik pored kauča na kojemu je Joška spavala gola i sasvim otkrivena. Kosa joj se prosula po jastuku otkrivajući joj vrat. Ugledao je malu blistavu kap znoja kako joj klizi niz vrat i ne razmišljajući, sagnuo se i polizao slanu kapljicu sa vrele i nježno-glatke kože. - Oh - rekla je Joška ustajući i oblačeći njegovu košulju kako je radila svakog jutra - kakvo predivno buđenje. Odmah sam nazad. Momo je pušio i čekao Joškin povratak i zbog nečeg mu se činilo da je đavolski dugo nema. Što li radi? Obično se za čas vrati ... Joška se vratila u sobu hodajući na prstima, osvježena i blistava i pogleda uprtog u Momine oči. Uvijek ga je ispitivački gledala, kao da mu želi čitati misli, a njega to ovog puta nije ljutilo. - Izvoli kavu - rekao je pokazujući rukom na poslužavnik. Klimnula je, dugačka joj se smeđa kosa zatresla, prišla mu i nježno ga poljubila u obraz, kao što je to činila svakog jutra. I posegnula za šalicom kave. - Nema jutros ruma? - upitala je tiho, a u glasu joj se dala naslutiti radost. - Nema - odgovorio je Momo milujući joj kosu. - Dovoljno je bilo ruma ovih dana. A nedovoljno Joške. Oči su joj potamnile i zablistale, a ruka, kojom je prinosila poluotvorenim vlažnim usnicama šalicu sa kavom, blago je zadrhtala. Šalica je zaplesala ples iznenađenja na tanjuriću uz srebrni zveket. Pijuckali su kavu, pušili i gledali jedno drugo, neprestano se osmjehujući, uživajući u uzajamnoj blizini. Na neki čudan način, možda čak i više nego dok su spojeni grčem ljubavi stezali jedno drugo u naručju. Prilagođavanje Oboje su, svatko na svoj način, uživali u novonastaloj situaciji. I Joška i Momo. Oboje su razmišljali o njoj, ali nisu temu otvarali. Šutjeli su. Kao da se boje: progovore li, onaj će se čarobni dašak koji ih je obavijao raspršiti poput slatkog sna. Momo se potajno čudio, kako to da mu ne nedostaju razuzdani provodi u kojima alkohol potocima teče? I to ostajanje kod kuće! Uvijek bi ga navečer zahvatio neki nemir, a pluća kao da su mu plakala za dimom i alkoholnim parama zasićenim zrakom u nekom od kafića koje je redovito obilazio i u kojima je bio rado viđen gost. Nekad. Ne više. Sad bi navečer, kad bi ga uhvatio nemir kojeg bi Joška istog trena uočila, izlazio s Joškom u laganu šetnju na kojoj bi promatrali zalaz sunca držeći se za ruke. Potajno se smijao tome, ali, isto tako potajno, uživao je u tome. Joška je uživala, nadimala se zbog sreće što je taj divljak konačno pripitomljen i konačno živi mirnim i dostojanstvenim životom. Mazila ga je preko svake mjere, osjećajući ženskom nepogrešivom intuicijom da mu nedostaje nježnosti. I uvijek bi se iznova iznenadila kad bi on odgovorio još većom nježnošću prema njoj. Uživala je, a znala je da i Momo uživa. Ali bi prije pregrizao jezik nego li to priznao. Znala je i to. Samo je jedan tamno oblak lebdio na horizontu njihove sreće: prije ili kasnije, Momo će se ponovo ukrcati na brod i nestati iz njenog, Joškinog života. Hoće li joj se vratiti? Hoće li biti i dalje, kad ih beskrajne daljine budu razdvajale, željan njenih zagrljaja? Nije govorila o tome. U tim bi se trenutcima privijala uz Momu, nastojeći zauvijek upiti miris njegove kože. Obično bi sasvim goli ležali na kauču u njegovoj sobi, obavijeni mirisom vođenja ljubavi i dimom cigareta, a nad svim tim njihala se glazba s velikog tranzistora kojeg je Momo kupio u Singapore-u. Njihova samotna idila nije predugo potrajala. Bližila se ponoć i Joška samo što nije predložila odlazak na počinak, kad se do visine četvrtog kata vine poziv. - Debeli! - začuo se razdragani glas u kojemu se osjećao alkohol. Joška je zapanjeno gledala kako Momo, njen Momo, iskače brzinom metka iz zajedničke postelje i onako gol, naginje se nad prozor. Joška je zainteresirano i sa čuđenjem promatrala pokrete rukama kojima se Momo sporazumijevao sa onim koji je u to nedolično doba, kako je to Joška osjećala, ulazio u njihovu intimu. - Obuci nešto - rekao joj je veselo Momo. - To je Boro. Za čas će doći gore. Joška je ustala, brzo navukla ružičaste gaćice, koje Momo prije nekoliko sati u naletu strasti strgnuo s nje, pa po običaju dohvatila Mominu košulju i obukla je. - Tko je to? - upitala je, zakopčavajući košulju. - Rekao sam ti - nestrpljivo reče Momo. - Moj prijatelj Boro. - Prije ga nisi spominjao. - Nisam. - Zašto te zove „Debeli“? Ti nisi debeo. - Ne moraju susjedi znati koga zove i kod koga ide. To je imalo smisla i željela je prestati zapitkivati, ali nije mogla, a da još ne zapita: - Dolazi li uvijek u ovo doba? - Koje doba? - uzvratio je Momo začuđeno i Joška shvati, kako je Momi sasvim obična i normalna stvar da ga prijatelji posjećuju u ovaj neobični sat. - Radite li to često? - upitala je, dok je Momo izlazio iz spavaće sobe, stupao u mali hodnik i otključavao vrata stana. - Kad nam se prohtije - odgovori Momo ratoborno, a Joška lagano zadrhti zbog njegovog tona kakvim joj se do ovog trenutka nikad nije obratio. - Volimo uz piće razglabati o svemu i svačemu. Nije imala vremena ništa reći, jer u sobu je već ulazio Boro, noćni posjetitelj i narušitelj ljubavnog sklada. Dok ga nije ugledala, Joška je bila sigurna kako će mrziti tog mladića. Ali vidjevši ga onako zgodnog, ne samo zgodnog, već i lijepog, guste crne kose i vragolastih crnih očiju, u njoj se ledeni otpor istog časa rastopi. Iznenađeno je shvatila da mu se veselo osmjehuje, dok ih je Momo upoznavao. - Imaš li što za popiti? - upitao je Boro, iako je bilo vidljivo da je već sasvim dovoljno popio. - Imam bocu ruma i bocu "Walkera" - odgovori Momo. - Što ćeš? - Daj rum! - Pametan izbor! Joška je u sebi uzdahnula i bosonoga, hodajući na prstima, što je Momu uvijek iznova oduševljavalo, odšetala do kuhinje. Tu im je priredila sendviče i vrativši se sa punim pladnjem sendviča u sobu, iznenadila se promjeni atmosfere. Momo i Boro su pušili i pili popriličnim tempom, razgovarajući o događajima za koje ona nikad nije ni čula. Sjela je na kauč, zatim se polako ispružila i iako je bila obučena, pokrila se znojnom plahtom sve do brade. Njihovi povišeni glasovi nisu je razbuđivali, naprotiv, uspavali su je i Joška neprimjetno klizne u tvrdi san. Kad se probudila, njih su dvojica još uvijek razgovarali, a boca je ruma između njih stajala prazna. Pored nje se nalazila otvorena boca "Johnnie Walker-a", a dvije su velike pepeljare bile prepune opušaka. Dan se budio, bilo je ljeto i sunce se rano rađalo. - Zaboga! - uzvikne Joška onako bunovna, zaboravivši na samokontrolu koju je samoj sebi obećala. - Mogli ste barem pepeljare isprazniti! Njih se dvojica začuđeno zagledaju u nju, baš kao da je neki duh iznenada se stvorio pored njih i progovorio. Bilo je očito, da su zaboravili kako je i ona prisutna u sobi. - U pravu je - reče Boro ustajući, iako jako pijan, nastojao je smiriti Mominu napetost koju je istog trena osjetio, a koje je Joška bila nesvjesna. - Kao i uvijek, zapričali smo se i zapili. Odoh ja sad, ostavljam vas zaljubljene. Nesigurnim korakom Momo je ispratio prijatelja i vratio se u sobu u kojoj je Joška istresala pepeljare na neke stare novine. - Baciti ću to u smeće - reče mu tihim i pokajničkim glasom - pa možemo još malo zajedno odspavati. Suviše pijan da bi se prepirao, Momo klimne, otiđe do kupaonice, gdje je mokrio dugo i sa olakšanjem, vrati se i sruči potrbuške na kauč. Joška ga je žalosno gledala uvijajući pramen kose između prstiju. Osjećala je da je nešto nestalo iz njenog života. Nešto dragocjeno. Kad se probudio oko podne, nje nije bilo. Soba je bila sasvim čista, ali odisala je bezbrojnim popušenim cigaretama. Joška je ustala, počistila tragove pijanke i otišla na posao, shvatio je. Pružio je ruku prema cigaretama, iako je osjećao odvratan okus u ustima i znao da mu cigareta neće prijati. Tada ju je ugledao. Cedulju. Za trenutak se zgrčio, a misao da ta ceduljica predstavlja Joškin "zbogom", odjednom mu je bila nepodnošljiva. Nije zapalio cigaretu. Umjesto toga dohvati preklopljenu cedulju i otvori je. "Ispavaj se. Dolazim oko 3. Volim te" Težine u njegovom stomaku nestane, kao i potrebe za cigaretom. Momo pojuri prema kupaonici, tušu, želeći što prije sprati sa sebe prošlu noć i sasvim svjež dočekati Jošku. Na plaži sjećanja Ljeto kao da oduvijek traje, činilo se Momi tog dalekog ljeta. Dani su, bez uobičajenog pijančevanja postali duži, nabijeni mirnim događajima u kojima je počeo uživati. - Smotala te je - rekao mu je Boro upravo jučer dok je ispijao sa uživanjem ledeno pivo i s prezirom gledao u Mominu kavu bez šećera. - Ne trabunjaj - ne ljuteći se rekao je Momo. - Znaš da je to istina - navaljivao je Boro. - Kladim se, da ćeš i ukrcaj odbiti, kad te pozovu. A sve samo zbog ... - Ne trabunjaj! - rekao je ovog puta oštrije Momo i prekinuo prijateljevu rečenicu. - Ni zbog koje žene nisam i nikad ni neću odbiti ukrcaj. - Će da vidimo - odgovorio je Boro rečenicom koja ih je uvijek tjerala na smijeh. Nasmijali su se i sada, obojica, uživajući u uzajamnom druženju i razumijevanju. Boro je bio osvajač ženskih srdaca, visok i lijep, ne zgodan, već baš lijep, vatrenih očiju koje su uvijek veselo gledale sugovornika. Momo ga je bezbroj puta vidio u akciji, kako svojim šarmom za čas izvodi djevojku sa zabave i veselo domahuje rukom Momi. Sutradan bi kasno poslijepodne došao do Mome, pa bi mu uz piće sa podsmješljivim izrazom lica govorio o protekloj noći. Za razliku od Bore, Momo nikad nije lovio žene. Čekao je, vrebao. Pogledom je šarao po prisutnima i zapažao svaku, pa i najmanju sitnicu. Kad bi prepoznao znak i ako je nalazio da djevojka zavređuje njegovu pažnju, krenuo bi u osvajanje. U sebi se posprdno pitajući: tko koga osvaja? Njih bi dvojica često s djevojkama nakon neke zabave ili plesa nagonski krenuli prema osamljenoj plaži koja je uvijek noću bila pusta. Mnoga su sjećanja ležala ispod toplih okruglih i glatkih kamenja na toj plaži. - Jesi li Jošku vodio na plažu? - upitao je Momo. - Onu plažu! Noću? - Nisam. - Ah! - Što ti sad to znači? - razdraženo je Momo upitao. - Ah! - ponovio je Boro i dobro potegao iz boce. - Kako je lijepo biti zaljubljen. - Ti si idiot! - odbrusio je Momo ustajući i sam se čudeći svojoj reakciji. - Idem sad, Joška dolazi za pola sata. - Naravno. - Htio sam ti ponuditi još jedno pivo - rekao je Momo smijući se: ljutnja je već isparila na ljetnoj žezi - ali ga zbog tog izgovorenog "naravno", nećeš dobiti. Odšetao je iz lokala, ali je prije toga platio popijeno piće i šapnuo konobarici da Bori odnese još jedno ledeno pivo. Momo je znao što znači žeđ. Kad je Joška stigla nešto iza tri sata poslijepodne, pogledao ju je upitnim pogledom, baš kao da je vidi prvi put: je li istina to što Boro misli o njegovim osjećajima prema Joški? Pažljivo ju je gledao, upijajući pogled njenih plavih očiju na nasmijanom licu. Dugu je i smeđu kosu vezala u "konjski rep". Kratka joj je ljetna haljinica otkrivala duge i lijepe noge i bila je pripijena uz njene duge butine. Momo je znao da je to zbog znoja, jer peklo je sa neba nemilosrdno žuto-vrišteće sunce. Joška je brisala znoj nadlanicom iz očiju i čekala njegov poljubac dobrodošlice, koji je ovog puta izostao. Nije više mogla izdržati. - Zar me neće poljubiti? Momo joj je prišao, zagrlio je, osjećajući miris njenog znoja i poljubio je. Dopadalo mu se to što oko njenog tijela ne lebdi mirisni oblak nekog parfema. Nije mu smetao miris ženskog znoja. Zov prirode, prirodni miris, govorio je u muškom društvu. - Znojna sam, morala bih se istuširati - rekla je s glavom na njegovom ramenu. - Nemoj - reče joj on. - Idemo nešto lagano gricnuti, pa na plažu. Vodim te na jednu posebnu plažu. - Dogovoreno! - cikne ona i opet ga poljubi. Momo se osmjehivao gledajući je tako radosnu. Tamo, na plaži sjećanja, usporediti će nju i ostale djevojke koje je vodio na to mjesto. Odvagati će i analizirati svoje osjećaje. Znao je, plaža će mu odgovoriti na neizrečena pitanja. Promatranja i nadanja Nikad to nije spomenula, Joška bi prije samoj sebi jezik odsjekla, ali osjećala je, znala je, kako je na svojevrsnom ispitu. Momo joj je ostajao zagonetka koju se trudila shvatiti. Nježan do krajnjih granica, iznenađivao ju je povremenim ispadima grubosti. Nije to bila fizička grubost, ali onog trena, kad bi Joška rekla nešto i dotaknula tako svojim riječima Mominu skrivenu ranu, on bi se ukočio, postao šutljiv, a ruka mu je, što je Joška naročito mrzila, automatski grabila čašu i cigarete. Kad bi ga nešto uzrujalo pio je rum kao da pije vodu, i Joška se sve više počela pribojavati takvih njegovi takvih ispada. - Ja nisam ona! - rekla je već sutradan nakon odlaska na onu njegovu posebnu plažu, kad mu je primijetila ukočenost u pogledu na njenu bezazlenu primjedbu, kako će ova ljepota doživljaja između njih dvoje zauvijek trajati: kao i mnogo puta do sad, i to su vruće poslijepodne provodili u njegovoj sobi. - Koja? - Momo je podigao pogled i ledeno se zagledao u Jošku. - Znaš ti koja - promucala je Joška i zastala u svlačenju uske i bijele suknje: stajala je polugola ispred Mome i osjećala se nezaštićeno. - Čini se da ti sve znaš bolje od mene - progunđao je on legao i na kauč. Trenutak je oklijevala, pa se izmigoljila iz suknje: željela ga je usprkos iznenadnoj prepirki, a dobro je vidjela da ni njegovu želju prepirka nije umanjila. Njemu su bile dvadeset i četiri, a njoj devetnaest i moralo se mnogo toga dogoditi, da bi se ugasila njihova goruća međusobna fizička želja. Sasvim gola, zabacujući dugu i smeđu kosu na leđa, privila se uz njega i poljubila ga u vrat. Slanost njegovog znoja joj je prijala. - Htjela bih ti sve rane izliječiti - šapnula mu je u uho, a njega je njen vrući dah obavio nestrpljivom željom. - Nemam rana - rekao je nježno joj gladeći glatku kruškoliku stražnjicu. - Imam samo nešto malo prošlosti. Zašto sve žene nastoje brisati prošlost svog muškarca? Joška nije odgovorila. U njenim ustreptalim grudima njihala je nježno njegove riječi koje je maloprije izgovorio. Je li njezin? Priznaje li to on njoj svoju ljubav? Teško se izjašnjavao o svojim osjećajima i Joška je priželjkivala da se Momo konačno oslobodi okova koji su ga sputavali i otvori. I reče joj da je voli. Jer ona je osjećala da ga voli, uživala je u toj spoznaji, mada je ponekad boljela i živjela za to da ga voli. Kasnije su ležali dodirujući se tijelima i u polumraku Momine sobe uz tihu glazbu pušili. Dim se plavičasto i lijeno dizao prema stropu, dok su kroz ne sasvim spuštene rolete prodirale sunčeve zrake ranog poslijepodneva. Sat su vremena uživali u ljubavnoj igri, dok se znoj cijedio sa njihovih napetih tijela. Zbog toga je lijeni odmor neobično prijao. Joška je željela razgovarati, ali je nagonski osjećala kako Momo priželjkuje šutnju. I nije govorila. Čekala je. Strpljivo. Momo je osjećao Joškino čekanje, strpljivost, u očima joj je čitao pitanja i pitanja. Pitanja su samo izvirala iz njenih potajnih pogleda koje mu je dobacivala ispod dugih i spuštenih trepavica. Znao je da pretjeruje u svojoj zatvorenosti, ali nije se želio otvoriti. Ili možda jest? Je li ga strah? Zbog toga se koleba? Požudno uvlačeći duboko dim cigarete u pluća, samom je sebi priznao kako nije sasvim načisto što osjeća. Joška je ljepotica i uživa sa njom i voli biti sa njom i ... i tu bi u sjećanje uskakala ona zbog koje je prije dvije godine patio i on bi se povlačio, skraćivao jedra svojim osjećajima koja su ga gurala u Joškino naručje. Strah? Možda. On je to zvao opreznošću. Osjetivši kako je međusobna tišina predugo potrajala i uplašivši se da se zbog toga ne pretvori u uragan, Joška je polegla preko njegovih grudi i palcem i kažiprstom stisnula mu nos. - Jesi li zaspao? - upitala je opustila stisak, smijući se njegovom trzaju glave. - Skroz si luda - rekao je on, ali u njegovom glasu nije bilo ljutine. - Jesam - priznala je ona. - Ali za tobom. Ne samo riječi, već više način, ton kojim je to izrekla, opomene Momu. Odvojio se polako od njenog zagrljaja i zagledao se u njene plave oči. Prstima slobodne ruke, u drugoj je držao cigaretu, prolazio je kroz njenu gustu, dugu i smeđu kosu. Bila je pomalo ljepljiva od znoja, ali nije mu to smetalo. - I ti si meni draga, zanovijetalo jedno - meko joj reče i zatvori njene usnice čvrstim poljupcem. Koliko god joj je poljubac prijao, Joška je shvatila da je Momo na taj način još jednom uspješno izbjegao izjasniti se. Ili se možda izjasnio? Koje je od toga dvoje? Dok je, kao i uvijek do sad, oblačila njegovu košulju pripremajući se na put prema kupaonici, potajno je gledala Momino drago lice zamagljeno plavičastim dimom. Probiti će ona tu maglu oko njega i u njemu. Pokazati će mu da se može bez straha sasvim prepustiti osjećajima. Obučena samo u njegovu svijetloplavu košulju, ispod koje nije imala ništa, nagne se prema njemu, izvadi mu cigaretu iz usta i poljubi ga, radujući se kad je osjetila njegove vruće dlanove na svojoj stražnjici. Panika Ljeto je trajalo, vrući se dani redali jedan za drugim, a oni, Joška i Momo, sve više uživali jedno u drugom. Požuda je upravljala njima, strast nikako da se potroši. Ili barem smanji, svede na neku manju mjeru. Momo se opustio, tim više što bi vrlo često netko od njegovih prijatelja ili poznanika dolazio s broda, ili odlazio na brod, pa nije osjećao da ga Joška sputava. Vidio bi prijatelje, pio sa njima, izmjenjivao novosti, činio ono isto što je i prije Joške činio. Samo u mnogo manjoj mjeru, ali nije u tome ničeg spornog nalazio. Joški se činilo kako pola svog vremena ukradenog od ljubavi, provode na autobusnoj ili željezničkoj stanici. Ljutilo ju je to. Željela ga je samo za sebe, jer jednog dana ... Tjerala je tu misao od sebe, nije željela ni misliti o tome. Ispraćaji ili dočekivanja bila su mokra. I to ju je smetalo. Uvijek su ranije stizali na autobusnu stanicu ili željeznički kolodvor i svaki put, kad bi se to dogodilo, muškarci bi se značajno pogledali i ništa ne govoreći glasno, po prešutnom dogovoru krenuli prema šanku. Jošku je to ljutilo i sumnjala je, kako namjerno dolaze ranije. Samo zbog toga da bi nesmetano mogli uliti u sebe nekoliko pića dok čekaju. A kad bi onaj kojeg su dočekivali stigao, popili bi još po nekoliko pića, naravno. - Zašto ne ideš bez mene? - upitala je Momu, kad joj je još jednom rekao kako moraju na autobusnu stanicu, jer još se jedan njegov prijatelj vraća s broda nakon nekoliko mjeseci plovidbe. - Jesi li sigurna da to želiš? - upitao ju je. Istog časa, kad je Momo to izgovorio, shvatila je kako je pogriješila. Pusti li ga samog, neće popiti "uobičajenu" količinu otrova kojeg je on silno volio, a ona još žešće mrzila, već će se s prijateljima napiti do besvijesti. - Nisam - odgovorila je. - Naravno da idem s tobom. Želim s tobom provesti svaku minutu koju mogu. - Moje zanovijetalo - rekao je i zagrlio je. - To si ti. Znam zbog čega želiš biti uz mene. Smijali su se, ali Joški nije bilo do smijeha. Momino pohlepno pijenje u takvim prilikama, nju je užasavalo. Kad su bili sami njih dvoje, nije pio gotovo ništa i to ju je radovalo. Ritual ispijanja čaša prilikom susreta s Mominim prijateljima, sve odreda pomorcima, nije se mogao propustiti, izbjeći, ma koliko Joška to silno željela. - Ljubomorna sam na tvoje društvo - rekla mu je u polutami sobe. - Čini mi se, kao da te onda imam manje za sebe. Raznježila ga je ta njena primjedba. Da bi prikrio nadiruće osjećaje, prišao je ormaru i pretvarao se da bira košulju koju će obući za ovu prigodu. Joška je stajala ispred zamračenog prozora, dok je u njena leđa udarala vanjska vrućina i točno je osjetila što on to čini. Vrijeđalo ju je njegovo nepovjerenje. I onda, uopće ne znajući da to izreći, Joška bubne: - Imam brata u Njemačkoj. Radi tamo dugi niz godina. Dosta je stariji od mene. Kad već voliš lutanje, mogli bi ... Momo joj je dobacio pogled i njena bujica riječi se prekine. Polako, sasvim polako, zatvorio je krilna vrata ormara i sa izabranom košuljom u ruci, gol do pojasa, okrenuo se prema Joški. - To je crnčenje na prokletom kopnu - rekao je tiho, ali su njegove riječi gromoglasno odjekivale u njoj. - Robovanje. Rad na brodovima nije robovanje. To je užitak. Molim te, upamti ovo jednom za uvijek. - Ali ... - zamucala je. - Ne želim čuti nikakvo "ali"! - grubo ju je prekinuo. Oborila je glavu, smeđa joj je duga kosa sakrila žalosno lijepo lice. Poželio joj je prići i zagrliti je i poljubiti. Prstima joj proći kroz kosu i šapnuti joj da je silno voli i da je sretan sa njom. I da je zamoli da pusti sreću trajati, neka je ne forsira, neka ne pokušava upravljati njome, neka joj se prepusti bez opterećenja sutrašnjicom, neka uživa u trenutku. Ali nije ništa od toga izrekao. Nije ni znao kako. Jer i on je drhtao. Strah je i njega obuzeo. Oblačio je košulju i tvrdim je pogledom gledao, jer znao je, popusti li sad, svakog će puta popustiti. I dok se okrene, eto njega kako ustaje u pet sati izjutra, trči na prokleti posao kojeg mrzi, a sve zato da bi bili zajedno, da bi ona bila sretna, a on nesretan. Koliko bi izdržao tako živjeti? A opet, ne reče li ništa i ona se pokupi, nestane iz njegovog života, što onda? Jer, priznao je samom sebi, uspjela je zaobliti oštre bridove bola koje mu je ona od prije dvije godine ostavila za uspomenu u duši. I zbog koje se zaklinjao svim bogovima da se nikad više sasvim neće prepustiti ni jednoj ženi. Ma koliko uživao u tome. Jer prije ili kasnije, oblak sreće koji ih sad omotava, puknuti će. Kao što se rasplinuo i onaj prijašnji oblak sreća, a za kojega je naivno vjerovao kako je vječan. Takav je život. I što onda? Zbog toga ništa ne reče, ugura košulju u traperice, zapali cigaretu i naglašeno polako priđe stolu na kojemu se nalazila boca ruma, cigarete, pepeljara, Joškina torbica, nekoliko knjiga. Znajući da ga Joška ispod dugačkih i gustih trepavica pažljivo motri, sasvim polako u veliku čašu natoči oko tri prsta ruma i nadušak je ispije. - Jesi li spremna? - upita je paleći cigaretu i strepeći od njenog odgovora. - Možemo li krenuti? - Možemo - reče Joška. Momo požudno udahne dim, jer rum mu je gorio u grlu, a osjećaj olakšanja ga preplavi. Pobijedio je, Joška ostaje sa njim, ne odlazi, ne napušta ga. A ljeto i dalje traje ... Dašak sreće Dnevna je žega nešto malo popustila. Sunce još nije bilo sasvim zašlo, kad se podigla lagana bura tjerajući plavičastim nebom nekoliko pahuljastih oblaka. Šećući s rukom u ruci obalom, što su običavali činiti gotovo svake večeri već neko vrijeme, Joška i Momo su kao po dogovoru podigli lica prema nebu, dozvoljavajući buri da im miluje zažarene obraze. - Vrijeme se mijenja - promrmljala je Joška. Momo se zagledao u daljinu, poput psa njuškajući uz vjetar i Joška je znala da je tako sigurno mnogo puta njuškao vjetar stojeći na palubi broda. Nasmiješila se prizoru. Nije se iznenadila kad je odlučno odmahnuo glavom. - Ništa od toga - reče sigurnim glasom. - Burica se neće razmahati. Nasmijala se njegovoj sigurnosti. Taj sitni detalj koji joj je govorio o Mominom pomorskom iskustvu, zabavljao ju je. Čudila se tome. Inače ju je sve što se ticalo Momine plovidbe ljutilo. Nije mogla podnijeti misao o njegovom odlasku. Za kojeg je znala da će jednog dana postati gruba stvarnost. Gruba stvarnost za nju. Za njega, za Momu, još uvijek nije bila sigurna. Dok bi vodili ljubav, ritam njegovog tijela kojemu je uzvraćala svojim ritmom, nastojeći prilagođavanjem uživati u zajedničkom ritmu, govorio joj je o njegovim snažnim i velikim osjećajima. Kad bi klonuli nakon redovite duge i iscrpljujuće ljubavne igre i ona mu , privijajući se uz njega, položila glavu na njegovo rame, što je jako voljela činiti i što je uvijek činila, Momo bi uvijek pružio ruku prema cigaretama, a ona bi mu uvijek poželjela viknuti u lice: "Pusti cigarete! Reci mi da me voliš!". Ali nije nikad viknula. Nije čak ni šapnula. Samo se nadala, očajnički se nadala da će te riječi jednog vrućeg poslijepodneva, nakon vođenja ljubavi s njom, zbog nečeg pobjeći s njegovih usnica, nekako se otkinuti sa njih i protiv njegove volje. Je li osjećao želju izgovoriti ih? Nadala se tome, a bilo je trenutaka kad je čitavim svojim bićem osjećala njegovu ljubav. Pokazivao joj je to na mnogo načina, ali nikad riječima. Za kojima je ona žudjela sve više i više. Prisjetila se sinoćnje zgode: sjedili su u lokalu na Korzu, bilo je poveće društvo i zbog toga su spojili dva stola, kad se jedan od Mominih prijatelja, upravo pristigao s broda, nagnuo prema svojoj djevojci, sitnoj i ljepuškastoj djevojci kose boje meda i poljubio je dugim i strastvenim poljupcem. Djevojci se lice zažarilo, bilo je očito da joj je neugodno zbog javnog pokazivanja tolike strasti, ali se mladić bezbrižno smijao, a crne mu oči bljeskale radosno. - Što mogu kad je ludo volim - rekao je i dalje se smijući i milujući djevojčinu ruku. - Sedam sam dugih mjeseci mislio samo o ovome, sanjao o povratku. Momo se smijao zajedno s ostalim muškarcima, ali je Joška sasvim dobro primijetila, da se djevojke ne smiju. Osmjehivale su se, to da, ali su im oči bile ozbiljne, a pogled sjetno-nježan. Uživale su u tom trenutku i ujedno žalile što ga i one same nisu doživjele, bila je sigurna Joška. Jer ona se upravo tako osjećala. Željela je nagnuti glavu i položiti je na Momino rame, ali se suzdržala. Umjesto toga, pod stolom mu je potajno od ostalih stisnula ruku. Momo ju je pogledao, osmjehnuo se i oslobodio ruku, kojom je istog trena posegnuo za bocom piva. Nije se iznenadila njegovoj reakciji. Sad ju je već očekivala. I pitala se, je li to dobro ili loše, to njeno predviđanje njegove reakcije u nekom trenutku. Kad su kasno noći vraćali se kući, točnije Mominoj spavaćoj sobi, željela je razgovarati o tom trenutku koji se dogodio i za kojeg je bila sigurna da ga je i Momo osjetio. Ali nije. Uz njih je hodao Boro sa svojom večerašnjom djevojkom: stanovao je u neposrednoj Mominoj blizini. Mijenjao je djevojke vrlo često, primijetila je to odmah, na samom početku njihovog poznanstva. Vrlo rijetko bi jednu te istu dovodio dva ili više puta u društvo. Što je obično značilo u Mominu sobu, odakle bi zajedno izlazili u toplu večer. Prisjećajući se tog nedavnog događaja i slino želeći čuti kako Momo izgovara one dragocjene riječi, Joška se propne na prste, priljubi uz Momine grudi. Bockajući ga malim i čvrstim grudima sakrivenim jedino tankom zelenom majicom bez rukava, unijela je u taj poljubac sve ono što mu je željela reći, sve ono o čemu je razmišljala. I iznad svega, sve ono što je silno željela čuti kako joj on to govori. Odvajajući se od njega, znatiželjno ga je gledala očekujući njegovu reakciju. - Ostavljaš me bez daha, zanovijetalo moje malo - reče joj on u kosu, privijajući sad on nju uz grudi, dok su šetači prolazili pored njih i smješkali se, a sunce tonulo iza brda, iza Učke, galebovi kriještali. - Činiš me sretnim. Zadrhtala je. Osjećaj sreće čitavu ju je preplavio. Još samo jedan mali korak i ... Osjetio je njen iščekujući drhtaj u svom naručju i polako je, krajnje pažljivo, odvojio od sebe. Zagrlio ju je lijevom rukom i okrenuo prema nestajućem suncu, koje je tonulo iza brda, prkosno prosipajući posljednje zlatne zrake, boreći se sa tamom. Tjeskoba Probudio se veoma rano, zora se tek naslućivala i zvijezde su još treperile. Već četvrto jutro tako. Za redom. Sad mu je to već počelo izjedati živce. Mislio je da će biti lijepo i ugodno, a ispada da nije tako. Zašto? - Od sutra sam na godišnjem - rekla mu je Joška one večeri, dok su lagano koračali kući, prema njegovoj sobi, koja je postala njihova soba. - Ozbiljno? - odvratio je i znatiželjno je pogledao: ulice su bile puste, ponoć se približavala i njihovi su koraci jasno odjekivali u noći. - Najozbiljnije - rekla je ona i nasmijala se: često se smijala i on je zavolio tu njenu naviku. - Znaš li, kako bih ga voljela provesti? - Kako? - Uz tebe. Sa tobom. U našoj sobi. Samo ti i ja, bez društva. Pogledao ju je onako kako je on znao, spustivši malo glavu i dobacivši joj pogled pun podozrenja. Što li se to kuha u njenoj lijepoj glavici? - Oh, ne boj se! - uzviknula je Joška. - Naravno, ne bi uvijek bili sami. Izlazili bi, družili se, ali većinu bi vremena ipak bili sami, samo ti i ja. Zar to ne bi bilo lijepo? - Ne znam - izbjegao je odgovor. - A tvoji starci? - Što je s njima? Zar bi ... - Ah, to! - prekinula ga je. - Ne brini za njih. Njima ću reći da idem kod prijateljice. - Tako - primijetio je. - Sve si isplanirala. Joška je zastala i upitno se zagledala u njegovo lice. Nastojala mu je pročitati misli i osjećaje, ali joj je Momo mirno odvraćao pogled ništa ne odajući. Joška se zbunila, uvijek bi se zbunila kad bi osjetila Momino odbijanje ili negodovanje, ili kad ne bi uopće znala što on misli, kao što se upravo događalo. - Naravno - brzo je rekla i ponovo počela hodati - samo ako se ti slažeš. Slažeš li se? - Ne slažem - odgovorio je. Joška je ponovo zastala, po drugi put u kratkom vremenu i osjećajući suhoću u ustima bolnim se pogledom zagledala u njega. - Želim to - rekao je Momo grleći je. - Naravno da želim. Samo te malo zavitlavam. Tako si nesigurna, da naprosto ne mogu odoljeti. Ljubili su se točno ispod ulične svjetiljke koja ih je obasjavala. Zatim su, držeći se za ruke, pohrlili kući, u njegovu sobu, koja je postala njihova soba. I evo ga, već četvrto jutro budi se prije zore i u toploj tami sobe osluškuje jedva čujno ujednačeno disanje Joške. Prvo je jutro, kad se neočekivano tako rano probudio, tiho ustao i dugo stajao pored kauča promatrajući usnulu Jošku. Sasvim gola, kose prosute joj po leđima, spavala je potrbuške, sa lijevim dlanom ispod lica. Samo joj je stražnjica bila pokrivena bijelom plahtom po kojoj je plesala prva danja svjetlost. Duge su joj noge bile opuštene u obliku naopakog slova V. Momo se osmjehnuo prizoru i sam sebi se zakleo, kako nikad neće zaboraviti ovo jutro, ovaj predivni prizor i ove osjećaje koje je prizor usnule djevojke pobudio u njemu. Zaljubljuje li se on to? Misao je bljesnula i nestala. Jutros, četvrtog jutra, gotovo istovjetnog kao i prethodna tri, više nije mislio tako. Misli su mu bile nedostojne trenutka, osjećao je to, ali ih nije mogao potisnuti. Joška je svakog trenutka ovih proteklih dana bila uz njega i bilo je više nego očito kako uživa u tome. Uvijek je bila nasmijana, pokreti joj bili iskričavi, oči joj plamtjele. A u Moma se uvukla tjeskoba. Podmukla mu je tjeskoba trovala događaj koji bi trebao biti lijep. Počelo mu je nedostajati sve ono, što bi inače činio kad ne bi bio s Joškom. Kasno ustajanje i odlazak na kavu i rum u obližnji kafić, dokono listanje novina, susret s Borom i ostalima koje je volio sretati. Sad toga nije bilo. Kavu bi pio sa Joškom. Gledao ju je kako uživa u kavi i nestrpljivo pušio ispijajući već drugu kavu i silno želeći izaći iz stana, iz sobe, njihove sobe. Osjećao je, da se mora kretati. Stidio se što su se takvi osjećaji probudili u njemu, ali nije ih mogao suzbiti. Nije si mogao pomoći. Nešto prije sedam sati, znajući da je još uvijek suviše rano za ono što je naumio učiniti, dok je Joška i dalje mirno spavala ništa ne sluteći, Momo se iskrade iz sobe, tiho zatvori vrata i priđe telefonu koji se nalazio na ormariću u malom hodniku. Odlučno je okretao brojeve koje znao napamet, a kad mu se javi dobro poznati i pospani glas, bez ikakvog uvoda počne govoriti tihim i odrješitim glasom, zamišljajući Borino pospano lice. - Dođi što prije i izvuci me van. - Jesi li ti lud? Buditi me ovako rano ... - Jesi li čuo što sam rekao? - Čuo sam - promrmljao je pospano Boro, pa podrugljivo upitao: - Pukla ljubav? Momo ne odgovori, spusti slušalicu i vrati se u sobu, legne uz Jošku polako i pažljivo i počne nestrpljivo očekivati prijateljev dolazak. Srećom, Boro stanuje sasvim blizu … Krah Kajanje je bilo ogromno i gotovo nepodnošljivo. Momo je samom sebi priznavao da se ponio odvratno. Neumoljiv crv savjesti neprestano ga je grizao. Boro je stigao nakon otprilike pola sata, a Momo je uspješno odglumio čuđenje zbog tako rane posjete. Nije bila noć, Boro nije bio pijan i lakovjerna je Joška povjerovala u sve servirane joj laži. - Dovezli su mi prokleta drva - rekao je Boro odmah čim je ušao u njihovu sobu, dok je Joška još ležala u krevetu. - Ne ljuti se što ti ga otimam, ali zbilja ne mogu sam. - Naravno da će ti pomoći - rekla je Joška navlačeći plahtu pod bradu, sakrivajući se. - I budeš li toliko pristojan, pa izađeš na trenutak iz sobe, ustati ću i skuhati vam kavu. - Kava bi mi baš jako prijala - rekao je Boro, izbjegavajući Momin ubojiti pogled. Joška ih je poslužila kavom koju su ispijali pušeći. Raspitivala se o količini posla i o vremenu kad će joj se Momo vratiti. Slijedio je brzi i površni poljubac i već su bili na ulici. I ludi se vrtuljak zanjihao, počeo okretati. Dokono su hodali od lokala do lokala i pili, pili, nazdravljajući svojoj lukavštini. Ponovo je bilo kao nekad, osjećao je Momo, ponovo je punim plućima udisao slobodu. Na radoznala pitanja Bore odbio je odgovarati. Jer što da mu kaže, kad ni sam nije sasvim siguran u ono što osjeća? Lijepo je biti sa Joškom, ali je isto tako lijepo ... Čaše su se nizale u blistavom i zveketavom redu, glazba koju su obojica voljeli. Joška je bila zaboravljena, potisnuta, odgurnuta, sve je bilo zaboravljeno. Svijet je prestao postojati. Samo je šank, komandni most života, kako su Momo i Boro voljeli reći, bio stvaran, postojao je. I kako se činilo, postojao je samo za njih. Čitav su dan pili, opijali se. Kasno u noć, kad više nisu ni kapljicu mogli uliti u sebe, odlučili su krenuti kući. Dok se uspinjao stepenicama do svog stana, Momo je mrmljao sebi u bradu. Psovke su se nizale, pripremao se na prepirku, na oštru svađu. Jer bio je siguran, kako Joška neće preko ovog mirno i blago prijeći. Ne preko ovog. Slagao ju je, prevario, ostavio samu. I sigurno će skočiti na njega poput bijesne mačke! Ali Joška ni riječi nije rekla. Iz prostog razloga što je nije bilo u njegovoj, njihovoj sobi. Je li ovo još njihova soba, pitao se Momo pijano se njišući i pušeći posljednju cigaretu prije spavanja, nalakćen na prozor i zureći zamagljenim pogledom u vruću noć. Sumnjao je u to. Sve je gotovo, osjećao je i bol ga gušila, ali bio je suviše pijan, mislio je samo na to kako mora spavati, nije mogao ni o čemu drugom misliti. Slijedio je dan za kojeg je Momo želio da se nikad nije dogodio. Dok je još onako bunovan i osjećajući odvratan okus u suhim ustima hodao prema kupaonici, iza njega je odjekivao glas njegove sestre. - Jadna te mala čekala i čekala, dok joj nije postao sasvim neugodno. Ni jednom se riječju nije požalila na tvoje ponašanje, ali moram ti reći ... Momo se zaključao u kupaonicu i podmetnuo glavu pod hladni mlaz vode. Dugo je prao zube, a sestrine riječi, one koje je čuo i one koje nije, a za koje je bio siguran da ih je izrekla, odjekivale su u njemu. Valovi stida natjerali su mu rumenilo i znoj na lice. A onda se u njemu podigao iznenadni bijes: neka svi idu do đavola! Svi bi željeli da on prihvati njihove norme života koje mu se gade. Neka svi idu u sto ... Tek je sutradan, bilo je već poslijepodne, vruće po običaju, Momo ispustio knjigu koju je čitao, ustao i prišao telefonu u hodniku. - Oprosti, Joška - reče joj kad se javila, a javila se gotovo istog časa kad je telefon zazvonio prvi put i bio je siguran kako je željno iščekivala njegov poziv, ne udaljujući se od telefona. - Ja sam divljak. Ali to sam ti rekao čim smo se upoznali. Ne ljuti se. - Ne ljutim se - rekla je tiho, toliko tiho, da je više naslutio riječi nego li ih čuo. - Ne ljutiš se? - Ne - odgovorila je. - Ali jako žalim. Momo je uzdahnuo. Žalio je i on. Shvatio je, da mu je do Joške stalo. Možda je i voli. Istina je da mnogo misli na nju i da mu je silno ugodno u njenom društvu. Ali ... taj prokleti "ali" nikako ga nije napuštao. - Razumijem - rekla je Joška. - Ništa nisam rekao. - Da znam - rekla je ona meko, kako je samo ona znala. - Ništa se ni nema reći. Momo je uzdahnuo i polako spustio slušalicu. Vratio se u svoju spavaću sobu sretan što mu u stanu nema ni majke ni sestre. Lakše je podnositi bol bez njihovih riječi. Priznao je samom sebi da osjeća bol, ali nije mu bilo lakše zbog toga. Prišao je pisaćem stolu i dohvatio bocu ruma koja je stajala na njemu. A onda odmahne glavom i vrati bocu na prijašnje mjesto. Ne, neće. Bio je siguran kako Joška upravo to misli: sad će prići boci ruma, napuniti čašu, ispiti je, naliti drugu i početi se spremati za izlazak i još jednu bjesomučnu pijanku. Neka ide do vraga i Joška i svaka druga koja mu pokušava nabaciti omču oko vrata. Ni kapljice neće popiti! Pogled mu se zaustavi na kompletu knjiga crvenih kožnih korica. Dostojevski. Kupio je komplet odmah sutradan nakon što je stigao kući. Priđe knjigama i sve ih, dvanaest debelih knjiga, premjesti na pod pored kauča. Legne na kauč i dohvati prvu koja mu je došla pod ruku: "Braća Karamazovi". Tjedan dana nije izašao iz stana, gotovo ne napuštajući sobu, ne javljajući se na telefon, odbijajući učestvovati u životu, bocu ruma koja se bljeskala pod kosim sunčevim zrakama ni ne taknuvši. Sve dok nije pročitao svih dvanaest knjiga. Shvatio je: patnja je bit čovjekovog postojanja. Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 11:34 - Budi (16) - Iskren - #
06.01.2012., petak
Krah
|
Krah Joška i Momo Kajanje je bilo ogromno i gotovo nepodnošljivo. Momo je samom sebi priznavao da se ponio odvratno. Neumoljiv crv savjesti neprestano ga je grizao. Boro je stigao nakon otprilike pola sata, a Momo je uspješno odglumio čuđenje zbog tako rane posjete. Nije bila noć, Boro nije bio pijan i lakovjerna je Joška povjerovala u sve servirane joj laži. - Dovezli su mi prokleta drva - rekao je Boro odmah čim je ušao u njihovu sobu, dok je Joška još ležala u krevetu. - Ne ljuti se što ti ga otimam, ali zbilja ne mogu sam. - Naravno da će ti pomoći - rekla je Joška navlačeći plahtu pod bradu, sakrivajući se. - I budeš li toliko pristojan, pa izađeš na trenutak iz sobe, ustati ću i skuhati vam kavu. - Kava bi mi baš jako prijala - rekao je Boro, izbjegavajući Momin ubojiti pogled. Joška ih je poslužila kavom koju su ispijali pušeći. Raspitivala se o količini posla i o vremenu kad će joj se Momo vratiti. Slijedio je brzi i površni poljubac i već su bili na ulici. I ludi se vrtuljak zanjihao, počeo okretati. Dokono su hodali od lokala do lokala i pili, pili, nazdravljajući svojoj lukavštini. Ponovo je bilo kao nekad, osjećao je Momo, ponovo je punim plućima udisao slobodu. Na radoznala pitanja Bore odbio je odgovarati. Jer što da mu kaže, kad ni sam nije sasvim siguran u ono što osjeća? Lijepo je biti sa Joškom, ali je isto tako lijepo ... Čaše su se nizale u blistavom i zveketavom redu, glazba koju su obojica voljeli. Joška je bila zaboravljena, potisnuta, odgurnuta, sve je bilo zaboravljeno. Svijet je prestao postojati. Samo je šank, komandni most života, kako su Momo i Boro voljeli reći, bio stvaran, postojao je. I kako se činilo, postojao je samo za njih. Čitav su dan pili, opijali se. Kasno u noć, kad više nisu ni kapljicu mogli uliti u sebe, odlučili su krenuti kući. Dok se uspinjao stepenicama do svog stana, Momo je mrmljao sebi u bradu. Psovke su se nizale, pripremao se na prepirku, na oštru svađu. Jer bio je siguran, kako Joška neće preko ovog mirno i blago prijeći. Ne preko ovog. Slagao ju je, prevario, ostavio samu. I sigurno će skočiti na njega poput bijesne mačke! Ali Joška ni riječi nije rekla. Iz prostog razloga što je nije bilo u njegovoj, njihovoj sobi. Je li ovo još njihova soba, pitao se Momo pijano se njišući i pušeći posljednju cigaretu prije spavanja, nalakćen na prozor i zureći zamagljenim pogledom u vruću noć. Sumnjao je u to. Sve je gotovo, osjećao je i bol ga gušila, ali bio je suviše pijan, mislio je samo na to kako mora spavati, nije mogao ni o čemu drugom misliti. Slijedio je dan za kojeg je Momo želio da se nikad nije dogodio. Dok je još onako bunovan i osjećajući odvratan okus u suhim ustima hodao prema kupaonici, iza njega je odjekivao glas njegove sestre. - Jadna te mala čekala i čekala, dok joj nije postao sasvim neugodno. Ni jednom se riječju nije požalila na tvoje ponašanje, ali moram ti reći ... Momo se zaključao u kupaonicu i podmetnuo glavu pod hladni mlaz vode. Dugo je prao zube, a sestrine riječi, one koje je čuo i one koje nije, a za koje je bio siguran da ih je izrekla, odjekivale su u njemu. Valovi stida natjerali su mu rumenilo i znoj na lice. A onda se u njemu podigao iznenadni bijes: neka svi idu do đavola! Svi bi željeli da on prihvati njihove norme života koje mu se gade. Neka svi idu u sto ... Tek je sutradan, bilo je već poslijepodne, vruće po običaju, Momo ispustio knjigu koju je čitao, ustao i prišao telefonu u hodniku. - Oprosti, Joška - reče joj kad se javila, a javila se gotovo istog časa kad je telefon zazvonio prvi put i bio je siguran kako je željno iščekivala njegov poziv, ne udaljujući se od telefona. - Ja sam divljak. Ali to sam ti rekao čim smo se upoznali. Ne ljuti se. - Ne ljutim se - rekla je tiho, toliko tiho, da je više naslutio riječi nego li ih čuo. - Ne ljutiš se? - Ne - odgovorila je. - Ali jako žalim. Momo je uzdahnuo. Žalio je i on. Shvatio je, da mu je do Joške stalo. Možda je i voli. Istina je da mnogo misli na nju i da mu je silno ugodno u njenom društvu. Ali ... taj prokleti "ali" nikako ga nije napuštao. - Razumijem - rekla je Joška. - Ništa nisam rekao. - Da znam - rekla je ona meko, kako je samo ona znala. - Ništa se ni nema reći. Momo je uzdahnuo i polako spustio slušalicu. Vratio se u svoju spavaću sobu sretan što mu u stanu nema ni majke ni sestre. Lakše je podnositi bol bez njihovih riječi. Priznao je samom sebi da osjeća bol, ali nije mu bilo lakše zbog toga. Prišao je pisaćem stolu i dohvatio bocu ruma koja je stajala na njemu. A onda odmahne glavom i vrati bocu na prijašnje mjesto. Ne, neće. Bio je siguran kako Joška upravo to misli: sad će prići boci ruma, napuniti čašu, ispiti je, naliti drugu i početi se spremati za izlazak i još jednu bjesomučnu pijanku. Neka ide do vraga i Joška i svaka druga koja mu pokušava nabaciti omču oko vrata. Ni kapljice neće popiti! Pogled mu se zaustavi na kompletu knjiga crvenih kožnih korica. Dostojevski. Kupio je komplet odmah sutradan nakon što je stigao kući. Priđe knjigama i sve ih, dvanaest debelih knjiga, premjesti na pod pored kauča. Legne na kauč i dohvati prvu koja mu je došla pod ruku: "Braća Karamazovi". Tjedan dana nije izašao iz stana, gotovo ne napuštajući sobu, ne javljajući se na telefon, odbijajući učestvovati u životu, bocu ruma koja se bljeskala pod kosim sunčevim zrakama ni ne taknuvši. Sve dok nije pročitao svih dvanaest knjiga. Shvatio je: patnja je bit čovjekovog postojanja. KRAJ Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 14:25 - Budi (5) - Iskren - #
05.01.2012., četvrtak
Tjeskoba
|
Tjeskoba Joška i Momo Probudio se veoma rano, zora se tek naslućivala i zvijezde su još treperile. Već četvrto jutro tako. Za redom. Sad mu je to već počelo izjedati živce. Mislio je da će biti lijepo i ugodno, a ispada da nije tako. Zašto? - Od sutra sam na godišnjem - rekla mu je Joška one večeri, dok su lagano koračali kući, prema njegovoj sobi, koja je postala njihova soba. - Ozbiljno? - odvratio je i znatiželjno je pogledao: ulice su bile puste, ponoć se približavala i njihovi su koraci jasno odjekivali u noći. - Najozbiljnije - rekla je ona i nasmijala se: često se smijala i on je zavolio tu njenu naviku. - Znaš li, kako bih ga voljela provesti? - Kako? - Uz tebe. Sa tobom. U našoj sobi. Samo ti i ja, bez društva. Pogledao ju je onako kako je on znao, spustivši malo glavu i dobacivši joj pogled pun podozrenja. Što li se to kuha u njenoj lijepoj glavici? - Oh, ne boj se! - uzviknula je Joška. - Naravno, ne bi uvijek bili sami. Izlazili bi, družili se, ali većinu bi vremena ipak bili sami, samo ti i ja. Zar to ne bi bilo lijepo? - Ne znam - izbjegao je odgovor. - A tvoji starci? - Što je s njima? Zar bi ... - Ah, to! - prekinula ga je. - Ne brini za njih. Njima ću reći da idem kod prijateljice. - Tako - primijetio je. - Sve si isplanirala. Joška je zastala i upitno se zagledala u njegovo lice. Nastojala mu je pročitati misli i osjećaje, ali joj je Momo mirno odvraćao pogled ništa ne odajući. Joška se zbunila, uvijek bi se zbunila kad bi osjetila Momino odbijanje ili negodovanje, ili kad ne bi uopće znala što on misli, kao što se upravo događalo. - Naravno - brzo je rekla i ponovo počela hodati - samo ako se ti slažeš. Slažeš li se? - Ne slažem - odgovorio je. Joška je ponovo zastala, po drugi put u kratkom vremenu i osjećajući suhoću u ustima bolnim se pogledom zagledala u njega. - Želim to - rekao je Momo grleći je. - Naravno da želim. Samo te malo zavitlavam. Tako si nesigurna, da naprosto ne mogu odoljeti. Ljubili su se točno ispod ulične svjetiljke koja ih je obasjavala. Zatim su, držeći se za ruke, pohrlili kući, u njegovu sobu, koja je postala njihova soba. I evo ga, već četvrto jutro budi se prije zore i u toploj tami sobe osluškuje jedva čujno ujednačeno disanje Joške. Prvo je jutro, kad se neočekivano tako rano probudio, tiho ustao i dugo stajao pored kauča promatrajući usnulu Jošku. Sasvim gola, kose prosute joj po leđima, spavala je potrbuške, sa lijevim dlanom ispod lica. Samo joj je stražnjica bila pokrivena bijelom plahtom po kojoj je plesala prva danja svjetlost. Duge su joj noge bile opuštene u obliku naopakog slova V. Momo se osmjehnuo prizoru i sam sebi se zakleo, kako nikad neće zaboraviti ovo jutro, ovaj predivni prizor i ove osjećaje koje je prizor usnule djevojke pobudio u njemu. Zaljubljuje li se on to? Misao je bljesnula i nestala. Jutros, četvrtog jutra, gotovo istovjetnog kao i prethodna tri, više nije mislio tako. Misli su mu bile nedostojne trenutka, osjećao je to, ali ih nije mogao potisnuti. Joška je svakog trenutka ovih proteklih dana bila uz njega i bilo je više nego očito kako uživa u tome. Uvijek je bila nasmijana, pokreti joj bili iskričavi, oči joj plamtjele. A u Moma se uvukla tjeskoba. Podmukla mu je tjeskoba trovala događaj koji bi trebao biti lijep. Počelo mu je nedostajati sve ono, što bi inače činio kad ne bi bio s Joškom. Kasno ustajanje i odlazak na kavu i rum u obližnji kafić, dokono listanje novina, susret s Borom i ostalima koje je volio sretati. Sad toga nije bilo. Kavu bi pio sa Joškom. Gledao ju je kako uživa u kavi i nestrpljivo pušio ispijajući već drugu kavu i silno želeći izaći iz stana, iz sobe, njihove sobe. Osjećao je, da se mora kretati. Stidio se što su se takvi osjećaji probudili u njemu, ali nije ih mogao suzbiti. Nije si mogao pomoći. Nešto prije sedam sati, znajući da je još uvijek suviše rano za ono što je naumio učiniti, dok je Joška i dalje mirno spavala ništa ne sluteći, Momo se iskrade iz sobe, tiho zatvori vrata i priđe telefonu koji se nalazio na ormariću u malom hodniku. Odlučno je okretao brojeve koje znao napamet, a kad mu se javi dobro poznati i pospani glas, bez ikakvog uvoda počne govoriti tihim i odrješitim glasom, zamišljajući Borino pospano lice. - Dođi što prije i izvuci me van. - Jesi li ti lud? Buditi me ovako rano ... - Jesi li čuo što sam rekao? - Čuo sam - promrmljao je pospano Boro, pa podrugljivo upitao: - Pukla ljubav? Momo ne odgovori, spusti slušalicu i vrati se u sobu, legne uz Jošku polako i pažljivo i počne nestrpljivo očekivati prijateljev dolazak. Srećom, Boro stanuje sasvim blizu … Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 16:34 - Budi (0) - Iskren - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||